Utorak, 29. studenoga 2022.

Jeste li spremni za smrt? Slika netom umrlog čovjeka

Jedno od najšokantnijih pitanja o kojemu “moderan” čovjek ne voli niti razgovarati niti razmišljati jest smrt. Ovo je velika podvala sotone i tzv. sekularističkog mentaliteta koji se usredotočuje samo na ovaj zemaljski život i tjelesne užitke. Takav čovjek potiskuje i sam sebe obmanjuje da nema vječnosti i Božjeg suda, kada ćemo odmah biti osuđeni ili na život vječni u Nebu (možda nakon nekog vremena čistilišta) ili na vječnu propast u paklu. Nažalost, danas čak i s propovjedaonica čujemo malo o četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao. Kao da bi to moglo uznemiriti vjernike. I mora nas uznemiriti. Katolik se mora svaki dan pripremati za dobru smrt i za spas svoje duše. Kako?

Vigilare.info će Vam svaku nedjelju donositi po jedno razmatranje od crkvenog naučitelja Svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu naslovom “Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama”. Tekstove uzimamo od prijevoda Fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koje je 2007. godine izdao nakladnik “Sav Tvoj”.

  1. Slika netom umrlog čovjeka

Promisli dragi brate da si zemlja i da ćeš se opet u zemlju vratiti. Doći će dan kada ćeš umrijeti, te u jednu jamu bačen biti, u njoj ćeš strunuti i crvima biti pokriven. Ova sudbina zapast će svakoga; bogataša i siromaha, plemića i slugu. Čim se duša posljednjim izdisajem odjeli od svoga tijela, otići će u svoju vječnost, a tijelo će se pretvoriti u zemlju.

Zamisli da gledaš mrtvo tijelo čovjeka, koji je malo prije ispustio svoju dušu, promotri kako leži na krevetu, glave oborene na prsa, raščupane kose još mokre od smrtnog znoja, udubljene oči i istrošene jagodice; drvenasto lice, jezik i usne željezne boje, tijelo hladno i teško. Tko god izbliza promotri to ukočeno tijelo problijedi od straha. Koliko ih je tako gledajući koga od svoje rodbine promijenilo svoj život.

A još veći strah i grozotu zadaje tijelo kad počne trunuti. Neće proći ni dvadeset i četiri sata od smrti onog mladića, a već se smrad iz njega osjeti. Treba prozore otvoriti, mnogo tamjana spaliti i mirisavih voda proliti i nastojati da se čim prije to tijelo prenese u crkvu i u zemlju zatrpa, da svojim smradom ne okuži cijelu kuću. K tomu još ako je tijelo kojeg plemića ili bogataša, onda još više zadiše tim groznim smradom.

Evo na što je spao onaj besramnik, onaj oholica! Prije je bio rado očekivan i priman u društva i zabave, a sada je postao strašilom i grdobom gledaoca. Zbog toga mu se rodbina žuri, da ga se ukloni čim prije iz kuće, te siromahe plaćaju da ga zatvorena u sanduku nose i bace gdje u grobnicu.

Od prije se širio glas o njegovoj srdačnosti i hrabrosti, o njegovoj sposobnosti i ponašanju, te o njegovoj šaljivosti, ali čim umre o njemu se sve zaboravi. Njihova uspomena se izgubila sa zvukom zvona. Kad se pročuo glas o njegovoj smrti, odmah jedni počnu govoriti: »Jadan, bio je štovan i čašćen;» drugi su pak govorili kako je ostavio kuću u potpunom redu, treći pak su žalili, jer ih je pokojnik u čemu potpomogao, četvrti se počeše radovati, jer će im njegova smrt donijeti kakvu korist. Napokon kroz brzo vrijeme, o pokojniku ni riječi se više ne čuje, tobože da im žalosti ne ponavljaju. U posjetima sažaljenja se razgovaralo o posve drugim stvarima i da tko spomene pokojnika, rodbina odmah ustaje i govori: „Za ljubav, ne spominjite njegovo ime više!” biti?

Molitva:

Ah Isuse, moj slatki Otkupitelju, zahvaljujem ti što me nisi uzeo s ovog svijeta dok sam bio u grijehu i tvojoj nemilosti. Po mojim zaslugama već sam davno morao pasti u pakao! Da sam umro onaj dan, one noći, što bi od mene bilo kroz svu vječnost? Svoju smrt primam na onaj način na koji hoćeš da mi je pošalješ, a sve to u ime zadovoljštine mojih grijeha; ali kad si me do sada već čekao, pričekaj me još malo. Daj da oplačem uvrede koje sam ti nanio, prije nego me budeš sudio. Ne, neću se više opirati tvome glasu. Tko zna da li su ove riječi koje sam sada pročitao, moj posljednji glas? Priznajem da ne zaslužujem nikakva milosrđa, jer si mi toliko put oprostio, a ja nezahvalnik opet sam te vrijeđao.

Gospodine, kad već ne znaš mrziti srce koje se ponižava i kaje, evo skrušeni izdajica se tebi utječe. Po svom neizmjernom milosrđu oprosti mi i ne odbij me od sebe. Rekao si: »Tko se meni utječe neću ga odbiti od sebe.» (Job. 6, 37.). Istina da sam te vrijeđao više nego itko drugi, jer sam više od drugih bio obdaren tvojim milostima; ali krv, koju si prolio, hrabri me i pruža mi praštanje, ako se skrušeno pokajem. O moje najveće dobro, kajem se iz ona duše, što sam te vrijeđao.

Život koji mi preostaje, moj Isuse, neću više trošiti na grešne naslade, tebe vrijeđajući, nego ću ga cijelog uložiti oplakujući uvrede, koje sam ti nezahvalno nanio i ljubeći te svim srcem, o Bože vrijedan neizmjerne ljubavi. O Marijo, ufanje moje, moli Isusa za mene.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...