Četvrtak, 01. prosinca 2022.

Legendarni Stanko Šarić ekskluzivno za Vigilare.info: Nešto se čudno dogodilo mojem narodu, meni i mnogima ostaje tuga

U subotu, 9. srpnja u Štitaru u Slavoniji održan je koncert Najboljih hrvatskih tamburaša povodom 35. obljetnice postojanja ovoga sastava. Tim povodom razgovarali smo sa Stankom Šarićem, ne samo o glazbi, nego i o drugim društvenim aktualnostima.

Gospodine Šarić, koncertom u Štitaru proslavili ste 35. obljetnicu postojanja Najboljih hrvatskih tamburaša, a uskoro Vas očekuje slavljenički koncert i u Lisinskom. Kakva je bila slavljenička atmosfera u Štitaru odakle je sve i krenulo?

Koncert u našem rodnom Štitaru smatram „najvažnijim koncertom u životu”. Unatoč tome što smo tu svirali puno puta i imali lijepe uspomene na sve te svirke i druženja s našim Štitarcima, oko ovog nastupa osjećala se posebna napetost kod svih nas unutar sastava, kod organizatora i kod publike, koja je rezultirala jednom izuzetnom atmosferom kakva se rijetko doživljava. Prema procjenama skupilo se tu noć u Štitaru na prostoru školskog športskog terena oko 3.000 posjetitelja, koji su s nama razdragano pjevali sve do ranih jutarnjih sati, dok se sunce pojavilo na obzoru. Ostala su nam svima puna srca emocija, pjesme i lijepih zajedničkih uspomena.

Kako u retrospektivi gledate na 35 godina rada? Što biste posebno istaknuli iz tako bogate karijere?

Uz sve nedaće koje su nas snalazile na ovom uzbudljivom glazbenom putu, svakako sam zadovoljan što smo uspjeli dosegnuti 35. godišnjicu kao sastav kojemu je u jezgri veći dio nas Štitaraca: Mato Lukačević, Mato Miličić Pišta, Mirko Gašparović i ja, koji smo tu od početka. Naravno, moram spomenuti i dvojicu mlađih kolega – Denisa Špegelja i Krunoslava Golubičića, koji su nam se priključili nešto kasnije, no i oni su gotovo postali Štitarci zato što se tijekom godina u slobodnom vremenu, pauzama, za vrijeme zajedničkog putovanja i u sličnim prilikama pretežito vrte „štitarske“ teme pa su i oni detaljno informirani o događanjima u Štitaru.

Istaknuti svakako treba sve ono što smo ostavili iza sebe u „opipljivom” smislu, a to su skladbe koje smo zapisali na nosačima zvuka u analognom vremenu i sada pod zadnje u digitalnom. Riječ je o više od 30 glazbenih albuma i više od 300 skladbi. Tu je i mnoštvo koncerata diljem Hrvatske i gotovo na svim kontinentima gdje žive raseljeni Hrvati.

Posebno bih istaknuo naše glazbeno sudjelovanje u vremenu stvaranja hrvatske države, koje nosimo u srcu kao neizbrisivu uspomenu kojom se ponosimo, a sretni smo i zbog tog što su te uspomene sačuvane i u sjećanjima mnogih ljudi koje susrećemo na našim koncertima i danas. Naravno, ne mogu ne spomenuti i tugu zbog gubitka našeg nezaboravnog člana, izuzetnog instrumentalista koji je obilježio naših prvih desetak godina, Hrvoja Majića. Iza njega su ustale zapisane sjajne instrumentalne izvedbe i aranžmani mnogih skladbi i žal zbog tragičnog odlaska.

Neprihvatljiv odnos medija prema tamburaškoj glazbi

Što najviše volite u tamburaškoj glazbi i kako komentirate današnje stanje na toj vrsti glazbene scene?

Teško mi je na to odgovoriti, jednostavno volim sve što je vezano uz tamburašku glazbu. Volim tambure, tamburaše i tamburašice, kojih je, hvala Bogu, sve više. Volim pjesme koje nam bude emocije svih vrsta: radost života, ljubav prema domovini, neopisivi osjećaj pripadnosti svom hrvatskom narodu, nostalgiju za prošlim vremenima, ljubav prema prijateljima. Volim neprospavane noći, dočekane plave zore… sve to i još puno tog što je vezano uz zvuk tambure. Današnje stanje prema dojmu s terena i naših koncerata je, rekao bih, solidno.

Imamo nove naraštaje mladih ljudi koji sviraju tambure, imamo i mogućnost izučavanja sviranja tambure na akademskoj razini, što je vrlo značajno i što možemo zahvaliti nekolicini ljudi koji su to uspjeli institucionalizirati. Ono čime nisam zadovoljan je odnos medija prema tamburaškoj glazbi i narodnoj glazbi uopće. Imam dojam kako je ta vrsta glazbe stjerana u nekakve tijesne okvire i po količini i po vremenu emitiranja, tek toliko da se može reći da je ima, ali gotovo da i ne primijetimo njeno postojanje u glavnim medijima.

Naravno, dužno poštovanje rijetkima koji su iznimke u tom smislu i hvala im što se odupiru tom, po mojem dojmu, nametnutom trendu. Jasno je da ne možemo diktirati privatnim medijima što će preferirati u svojem prostoru, no tu je valjda zakonska i moralna odgovornost prema narodu u čijoj zemlji vode svoj posao i od kojeg žive. Jedino ako su im važnije diktirane kulturne politike i dotacije iz raznih izvora od očekivanja naroda kojem se obraćaju i kojeg zavode, a sve to blagonaklono promatra aktualna vlast. S time već dugi niz godina nisam zadovoljan i stječem dojam kako je to posljedica namjere, a ne slučaj.

Nametnute globalne politike

U Vašim pjesmama jasno je izražena crta domoljublja. Zašto se po Vama danas taj pojam toliko medijski proskribira?

Točno, mnoge naše pjesme se bave tim temama i to smatram sasvim prirodnim. Vjerujem kako je to uobičajeno kod svih naroda na svijetu. Nažalost, vjerujem kako smo samo jedan od niza naroda na svijetu kojem se takva nastojanja sputavaju te od strane medija i vlasti smatraju nepoželjnim. Nagađam kako je to posljedica globalnih politika koje ne žele posebne osjećaje pripadnosti niti jednog naroda pa tako ni hrvatskog, smatrajući to potencijalnom smetnjom za provođenje nametnutih globalnih politika.

Ne bavite se politikom, no zanima nas kako gledate na ukupno stanje na političkoj sceni?

Istina, ne bavim se politikom u nekom profesionalnom smislu, nisam nikada pripadao niti jednoj političkoj stranci, a vjerojatno niti ne ću. Jedino sam se osjećao pripadnikom pokreta koji se tada okupio oko HDZ-a na čelu s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, kako su se osjećali i svi oni koji su podupirali stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Nažalost, mnogih više nema. Tadašnji zanos plamtio je u Domovinskom ratu, sagorio je položenim životima mnogih mladi ljudi zbog povijesne težnje hrvatskog naroda za stvaranjem hrvatske države, a sada tinja među biračima koji ne izlaze na izbore.

Siguran sam kako bi se tim nevjerojatnim uspjehom, stvaranjem svoje države u gotovo bezizglednim okolnostima, ponosio svaki narod i vjerujem kako se time ponosi i hrvatski narod. No nešto se čudno dogodilo tom mojem narodu kada više nema volje niti za isticanjem zastave svoje domovine na dane državnih praznika. Samo ću spomenuti stotine tisuća onih koji su otišli u svijet za kruhom iz zemlje koja bi, prema svojim prirodnim potencijalima, trebala hraniti nekoliko puta više ljudi nego što nas živi u zemlji, a mi unatoč tome uvozimo ogromne količine hrane. Pitam se kako i čime to plaćamo. Možda bih znao odgovore na ta i još mnoga pitanja kad bih se bavio politikom, ovako mi je to enigma i mogu samo laički nagađati.

Vaša se rodna Slavonija prazni („Umireš li Slavonijo moja“, pjevate u jednoj pjesmi), a to nažalost zahvaća i druge hrvatske krajeve. Kako gledate na tu pojavu?

Gledam na to s tugom, sjetom i razočarenjem, kao i svaki državljanin Hrvatske koji je svjestan da smo tim procesima sve slabiji i sve su manji izgledi da se kao narod održimo. Niz je razloga koje bih mogao navoditi kao uzroke tom negativnom trendu, ali prepustio bih to struci koja se time, izgleda, uzaludno bavi. Meni, a vjerujem i mnogima, ostaje tuga.

Kako ljudima vratiti vjeru u Hrvatsku?

Ne mogu na to pitanje odgovoriti kao netko tko temu pozna u nekom stručnom smislu. Svakako bi to trebala biti posljedica političkog i medijskog djelovanja praćenog nekim važnim odlukama i mjerama. Jako važno je i djelovanje na duhovnom planu kroz religijske kanale, pokušati osvijestiti ljude kako je korisno aktivno sudjelovati u boljitku zajednice.

Pripremate li novi album i koji su planovi za dalje?

Naš posao je, osim što nastupamo na koncertima i u raznim drugim prigodama, zapravo kontinuirano stvaranje novih skladbi, snimanje i pohranjivanje, sada po novom u tzv. “digitalni oblak”, kako bi na taj način glazbom zabilježili trenutak u kojem živimo i ponudili je javnosti na korištenje. Za sad nam je aktualan najnoviji album „21 lice ljubavi”, koji zbog protekle dvije godine zapravo nismo ni stigli prezentirati našoj publici u živim svirkama, čemu se nadamo u vremenu pred nama, ovisno o mogućim komplikacijama vezano uz globalne pošasti.

Ja, usput, pokušavam snimiti neke svoje ne previše komercijalne glazbene uratke i u tom smislu se obraćam za pomoć Ministarstvu kulture. Za sada skupljam odbijenice, no vjerujem u onu narodnu da se upornost kad-tad isplati.

Očevim stopama

Za kraj i jedno osobno pitanje: sin Vam je krenuo istim putem. Ne samo da izvrsno svira, nego se nameće i kao odličan glazbeni vokal u okviru Tamburaša za dušu. U jednoj pjesmi zajednički pjevate „Ne uzimaj tamburu u ruke, sine moj“, no sin se ipak uhvatio tambure?

Iako sam stajališta da svoju djecu ne treba previše hvaliti kako se ne bi razmazili, ne mogu se ne složiti s vama. Moj sin Ivan svira u odličnom sastavu naziva “Tamburaši za dušu”. Kao instrumentalist je svestran kada su tambure u pitanju. Moram priznati kako je u tome puno bolji od mene. Pjevati je počeo već od malih nogu i jako dobro mu ide, a ima i autorskog dara koji nekako zapostavlja, što mi nije baš drago te se nadam kako će jednog dana shvatiti i više se posvetiti tom dijelu glazbeničkog zanata.

Pjesmu „Berdaševa priča” snimili smo u trenutku kada se pridružio Tamburašima za dušu, nadajući se kako ćemo time sinergijski nešto postići u smislu popularizacije te sjajne pjesme Maria Vestića i sastava općenito. Trud nije bio uzaludan, pjesma je zaživjela drugim životom, s obzirom da je prva verzija snimljena u izvedbi tamburaškog sastava Trenk prije dosta godina. Nadam se ipak kako će, unatoč poruci iz pjesme, glazbeni i životni put mog sina biti dobar i plodan, to iskreno želim njemu i njegovim kolegama.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...