Ponedjeljak, 06. veljače 2023.

Stanje duha na Zapadu: Kao u najgorim razdobljima dekadencije staroga Rima

U knjizi „Konac novoga vijeka“ poznati teolog Romano Guardini piše da je srednji vijek gledao na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“.

Novi vijek – piše Guardini – trudi se da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odriješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postaje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“.

Za nadolazeću kulturu,  Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“. No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“.

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, nego doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“. Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gubi se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“.

Gubljenje središta

Austrijski povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr napisao je knjigu „Gubljenje središta“ u kojoj je dao duhovnu dijagnozu vremena kroz proučavanje umjetničkih djela u 19. i 20. st. U nizu umjetničkih djela on vidi simptome u kojima se ogledava drama našega vremena. Ta je drama u gubljenju kršćanstva kao središta. A izgubiti središte znači  izgubiti čovječnost (Pascal).

I sama Katolička crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila nalazi se u stanju velikog nemira; dim sotonin kroz neku je pukotinu ušao u Crkvu (Pavao VI.), a tradicionalni katolici tu pukotinu vide u razaranju liturgije, tj. tradicionalne latinske Mise prema kojoj – kao što je u knjizi intervjua „Sol zemlje“ govorio Benedikt XVI. – postoji neshvatljiva mržnja i otpor i u samim katoličkim redovima.

Europa je odricanjem od kršćanstva izgubila svoje duhovno središte. Vakuum nastao gubitkom kršćanstva kao duhovnog središta, ako se Europa ne vratim kršćanskim korijenima, popunit će neka druga „velika pripovijest“. Simptomatičan je u tom smislu upravo primjer Francuske, nekada „najstarije kćeri Crkve“. Prema anketi Ipsosa iz veljače 2016. godine 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima.

S jedne strane, demografski trendovi mijenjaju naličje Staroga kontinenta, a s druge različite ideologije iz inkubatora kulture smrti – od genderizma i klimatskog fundamentalizma do transhumanizma – žele stvoriti „novoga čovjeka“ potpuno odrezanog od svoje kršćanske povijesti, kulture i tradicije. Stanje duha na Zapadu danas nije pretjerano različito od najgorih razdoblja dekadencije staroga Rima.

Kad danas čitamo Juvenalove satire možemo primijeniti isti dekadentni mentalni sklop. Juvenal je za društveno propadanje krivio iskvarene plemiće, gramzivce, skorojeviće, razvratnike, nevjerne supružnike, slobodno ponašanje žena te ulizice i prijetvorne dvorske savjetnike. U svojoj desetoj satiri kritizirao je i narod koji ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirkusu.

Na ovakva ponašanja nadovezao se i dolazak tadašnjih barbarskih plemena. Carstvo je gradilo limese (kao što se danas grade zidovi), no to nije pomoglo. Zapadni Rim nisu srušili barbari, nego unutarnja trulež. To nam i danas svima može biti jasna pouka.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...