Ponedjeljak, 22. travnja 2024.

Ovo su samo neka od mnogih Gospinih čuda; Marija je majka koja nas i danas zagovara

Povodom svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo donosimo neka svjedočanstva o uslišanim molitvama puka Sinjske krajine s kraja 19. i tijekom 20. stoljeća.

Svjedočanstva su prikupljena na inicijativu fra dr. sc. Ivana Markovića, sinjskog gvardijana koji ih je 1899. objavio u knjizi „Gospa Sinjska”.

To vrijedno izdanje Zaklada Vigilare spasila je od nestanka i zaborava izdavši 2021. pretisak od jedinog sačuvanog primjerka iz arhiva sinjskog svetišta, nadopunivši ga suvremenijim svjedočanstvima.

Ponovnim izdavanjem ove knjige željelo se iskazati zahvalnost i čast Djevici Mariji za sve, od Boga izmoljene, milosti za hrvatski narod.

Knjizu znamenitih milosti Gospe Sinjske možete naručiti ovdje: https://vigilare.hr/izdanja/gospasinjska/

Svjedočanstva

Josip Perović pok. Ivana, s Nevesta, jedne nedjelje po običaju svo­mu, otišao u lov: a to je bilo prvog kolovoza 1897. Nasred ledine pao i ulomio nogu: te ga ni živa ni mrtva na rukama donesoše kući. Za dvadeset i četiri dana nije mogao leći. Zavjetovao se onda Gospi Sinjskoj, da će cijelu godinu dana postiti u onaj dan kada je nogu slomio, da ne će više nedjeljom ići u lov, i da će na čast njezinu platiti svetu misu, dade li mu ona zdravlje. Tvrdo se ufao u pomoć Gospinu: a ona ga je i pomogla: te je spreman – kako sam reče svomu župniku – sa zakletvom potvrditi, da ga je Gospa Sinjska ozdravila.

Ivana Vukovića, rodom iz Ćulina kod Sinja, vojnika konjanika u istom Sinju, god. 1887 u jeseni, jedan dan pred večer, konj udari u desnu nogu poviše koljena. Sreća što je udarac bio posve izbliza: premda bješe toliko jak, da ga je bacio na zemlju. Siromah mladić, digavši se, jedva jedvice pope se uza stube i otetura krevetu svome. Do ponoći ne bilo velika zla: a od ponoći počne ga vrlo boljeti. U jutro međutim red mu se bilo dignut, jer mu ne vjerovahu, da ga boli koliko on kazivaše. Uza svu muku, što je u nozi trpio, valjalo je da vrši službu oko konja, na konju i pješice: a iskre mu polijetahu svaki put, kad bi imao udarenom nogom maknuti, ili se na nju oprijeti, a isto kad bi uzjahivao. Nakon dva dana, noga se dala na zlo: otekla kao bačvica; te od velike muke, on neprestano vikao, jaukao i plakao na sav glas. U Sinju ne bilo tada ljekara vojničkoga, a onaj što je liječio vojnike bio nekud pošao. Zovnuli tada ljekara općinskoga, koji naredi nekakvu vodi, da njom kvasi, i više ne zavirio. Bolesnika, kad bi mu trebalo radi sebe, četiri čovjeka dizahu s postelje i držahu mu nogu. Deseti dan, jer bol i otok ni malo ne popuštahu, odrediše poslati ga u Split, u bolnicu. Sad mu bi gora muka: jer se bojao, da bi mu mogli odpiliti nogu. U svome strahu zavjetuje se našoj Gospi, da mu onda da laštinu i ozdravi ga; a da će on, na čast njezinu, živjeti do smrti u čistoći, i učiniti se redovnik, ili makar služiti u kome samostanu, ako ga u fratre ne bi primili. Netom je ovaj zavjet izustio – baš istog časa – sve muke i oni veliki otok s njega sađoše, kano da ih tko naukom, s bedre nizbrdo, s njega svlači. Htjede odmah kušati, hoće li moći s kreveta, i na bolesnu se nogu oprieti. Vidi, da može: i onda se obuče, pa izide iz sobe, bješe naumio. Sve se to zbilo u pet časa (minuta). Još je neko vrijeme noga mu bila oslaba, i ćutio je, da ga malo boli. Ali ne prođe ni deset dana, a on bi zdrav kao dukat; i od onda do danas (13 studenoga 1898) nikad ne osjeti, da ga je ona noga boljela. Ivan Vuković sad je redovnik, i ime mu je fra Vice.

Osmog dana prosinca 1898, prikaza se u župski ured na Trilju Tomica, žena Joze Vidake i kaza M. P. gosp. dekanu don Šimunu Simuniću ovaj slučaj: „Ima 4 godine, da mi je djevera Ante kćer bila teško oboljela od grlice. Povraćala joj se triput. Prva tri puta liječila se: a trećim putem ne mogosmo poslat po ljekara. Opet smo mislili, da joj ne bi mogao ni pomoći, kad je već shrvana bila od teške boli, te ne mogla ništa primati; a i pri sebi nije bila. Pjenama je na sva usta bacala, bila ublijedila, i čekali smo već kad će izdahnuti. U toj nevolji ja sam se utekla Majci Božjoj, i klečeći na koljenima vruće se molila za zdravlje nemoćnice, obećavši, ako je ozdravi, da ću poći bosa u Sinj, te obići njezin oltar i dat joj zadužbinu. Toga trena ugledala se na nemoćnici promjena: pjene se povratile, i do jedne ure počela govorit tunjkajuć [govoriti kroz nos], ma smo joj mogli razumjeti: te po malo bilo joj sve lakše, i drugog dana bila zdrava, bez da se ikakvim lijekom poslužila. – Ja držim, a tako svi kućani misle i vaš komšiluk, da je čudo što je ona ozdravila: može se reći, da je pravo uskrsla”.

Pavao Šušnjara, iz Vedrina, kaza svome župniku na Trilju ovaj slučaj: „Unatrag 12 godina (1886), jedne večeri iznenadno, a i naglo snađe mi ženu Jaku bolest u svemu životu. Jaučući hode u krevet. Do mala pođem da vidim šta je od nje. Zovem je po imenu, a ona jedva jedvice odgovara. Protisli i trnci je umrtvili, i ne mogla micati ni rukama ni nogama: ublijedila baš na mrtvačku i već pala u nesvijest. U to ja izletim na dvor, da zovem čeljad iz komšiluka: pa onda, s rođakom Jakovom pođem po župnika. Ovaj došao i naredio bolesnicu, kako je mogao. Mene međutim ponese želja, da pođem u Sinj platiti jednu svetu misu, da se izreče pred Majkom Božjom za njezino zdravlje, i to kažem župniku, pokojnom don Ivanu Baniću; a on mi reče: Sinko, vidiš, da je ona već za oni svijet, kako ćeš je ostaviti, kad nemaš odrasla čeljadeta u kući? Ali isti mi rođak Jakov prihvati da će on poći u Sinj. I tako bi. Došavši u Sinj ranim jutrom dade izreći misu. U misno doba, baš kad se ona misa govorila – kako nam je poslije Jakov kazao – odmah žena, se prenu kao iz sna, poče progovarati, poznavati i micati rukama i nogama. Kad se Jakov vratio i kazivao kako se je sveta misa izrekla, onda i sama zavapila pomoć u Majke Božje; i dalo joj se lakše, te je nakon jedne ure sama se nadigla sjediti na krevetu. Sutradan digla se iz postelje i počela hodati po kući i izlaziti na dvor: jer se dobro ćutjela. Isti taj dan poslije podne nije već imala nikakva bola u životu”.

Nazad mjesec dana moj sin Luka oboli od strahovite upale pluća tako da je već pao u smrtnu borbu. Liječnici vidjevši ga u tom teškom stanju rekoše da za nj više lijeka nema. Kad sam to čula, od velike žalosti nijesam znala što da radim ni komu da se utečem. Naš župni pomoćnik O. Anđeo Marušić, koji se je tada našao kod bolesnika, gledajući moju ljutu bol stade me tješiti i zapita me, da li sam se zavjetovala Gospi Sinjskoj. Kad sam mu rekla, da nijesam, svjetova me, da se odmah zavjetujem, jer da je u Boga sve moguće. Odmah puna vjere i ufanja prema našoj čudotvornoj Gospi zavjetujem se, ako mi ozdravi sina, da ću napraviti velik stolnjak za njezin oltar; da ću u čast njezinu svake subote za godinu dana gorjeti kandilo pred njezinim oltarom; da ću bosa ići ja i moj sin u procesiji na njezin dan i da ću se pretplatiti na njezin glasnik i dati u fond milostinju. I gle čuda! Poslije jednog sata, kad je moj sin Luka po riječi liječnikovoj imao biti mrtav, on je po očitom zagovoru naše Gospe Sinjske počeo pokazivati znakove života i ulijevati nam nadu u svoje ozdravljenje. Kroz nekoliko dana moj je jedinac potpuno ozdravio. Liječnici su sami priznali prst Božji.

Marić ud. Pera majka
Marić Luka ozdravljenik
(„Gospa Sinjska“, god. I, br. 7, srpanj 1922.)

Godine 1921., nekoliko dana prije porođaja spopade me žestoka vrućica. 13. kolovoza u jakoj vrućici porodila sam zdravu djevojčicu. Pozovemo dra J. M., koji ustanovi otrovanje, a tako i druga dva doktora. Moje stanje bijaše pogibeljno a boli neopisive. Vrućica svaki dan rasla, a osmi dan po porođaju tako bi jaka da sam ćutila skoru smrt. U toj velikoj boli zavapim Gospu Sinjsku i zavjetujem se, ako me ozdravi obići na koljenima njezin oltar u Sinju i pokloniti joj u zahvalu moje zlatne naušnice (zavjet sam prošle godine izvršila). U 3 sata po ponoći dođe liječnik, napravi mi injekcije da me nekoliko sati još podrži u životu i preporuči mojima da se ispovjedim i pričestim. Vrućica uvijek na istome stupnju a stanje pogoršaje, ali tvrdo ufanje u Majku Božju podavalo mi je snage. Ujutro doktor učini još nekoliko injekcija i izjavi da oko podne moram svakako podleći. Moji tužni mole liječnika da me spasi. „Jedini Bog, odgovori on, može da je spasi. Ja sam uložio sve svoje sile i svoje znanje, za nju uopće nema lijeka.“ Poslali i po dr J. R., a ovaj odgovori: „Ona je bila i nema je više. Ja ne dolazim na mrtvo tijelo“. Imala sam strašnu bljuvatanju [povraćanje], nijesam mogla ništa da primim, zubi se stisli, nos se sledenio kao kamen – prava slika smrti. Svaki čas bile su na mojim ustima riječi: „Gospa mi je rekla da ne ću umrijeti“. Moji mislili da govorim u vrućici, ali to je bilo parvo Gospino nadahnuće… Prošlo podne a ja to gore. Svi znakovi odavali blizu smrt. Bol mojih bila neopisiva. Malo prije šest tvrdo sam zaspala sve do devet sati. Od toga časa prestala bljuvatanja, bolest krenula na bolje i poslije pretrpljenih boli evo se sada nalazim potpuno zdrava. Svaki dan zahvaljujem mojoj miloj Gospi, i preporučam svakome da se u bilo kojoj potrebi obrate Mariji, ona će ih stalno pomoći.

Marija Monterisi, Split
(„Gospa Sinjska“, god. II, br. 6, lipanj 1923.)

Bolovala sam više godina od očiju. Liječili me različiti liječnici, ali sve je bilo uzaludno. Jedan specijalist u Splitu rekao mi pače, da moram oslijepjeti. Tako lanjske godine osobito kroz čitav mjesec svibanj mislila sam da ću izgubiti vid, osobito u lijevome oku. Od boli ne znam što da radim. Upotrebila sam sve domaće i liječničke lijekove, pak sve uzalud: prođe za malo dana pa opet! Napokon pade mi gusta magla na oči, nisam mogla niti na dva koraka poznati čeljade. U svojoj nevolji sjetim se moje mile Majke Marije, koja me je i dosada tješila u svim potrebama. Počnem moliti trodnevnicu i obećam dati zlatno puce Gospi na dar i 10 dinara u fond njezina glasnika i da ću Joj u listu zahvaliti. Tako legnem metnuvši sliku Čudotvorne Gospe Sinjske na bolesne oči i usnem. Ujutro dižem se, ali gle moga veselja, oči me još samo malo bole. Tako učinim sutra i prekosutra i više nije bila potreba: u samo tri dana Marija učini što nijesu mogli svi liječnici i svi lijekovi kroz čitavih 15 godina! Slava i čast mojoj majci!

Vučković Anka, p. Marinka, Sinj
(„Gospa Sinjska“, god. II, br. 7, srpanj 1923.)

Milostiva Gospa Sinjska ozdravila je moju malu kćer Boženu. Kad je imala dva, tri mjeseca, dobila je upalu crijeva i bronhitu. To je trajalo skoro godinu dana, tako da su uda male Božene ostala usahnuta: na njezinu tijelu više nije bilo mesa, već je samo modro-zelena kožica prikrivala sitne kosti… Kroz cijelo vrijeme liječilo ju je više liječnika, ali uzalud. Bolest ju je sve više ništila jer se dnevno pogoršavala. Kad mi je izgledalo da je smrt posve blizu, trebalo je da dijete uvijek držim na rukama. Strašno sam jednu noć trpjela. Nosila sam svoju bolesnicu iz sobe u sobu. Prolazeći kroz hodnik pao mi je pogled na crkvu. Vidjela sam svjetlo kandila koje je rasvjetljivalo Svetohranište koje sam nekoliko časaka promatrala… Zatim sam bacila pogled na Sliku Čudotvorne Gospe Sinjske pred kojom je gorio žižak. Stala sam da vapijem Gospu Sinjsku u pomoć. Prošlo je još nekoliko mjeseci, a dijete je bilo teško bolesno. Osvanuo je dan Gospe od Zdravlja. Srce djeteta kucalo je sve tiše i nije mi ostalo već da pripremim smrtnu odjeću. Pribirajući robicu nađem kiticu suha cvijeća koje je bilo blagosloveno u velikom ophodu na Veliku Gospu kad se Čudotvorna Slika nosila kroz ulice Sinja. To cvijeće stavim svojoj bolesnici na prsa. Prošlo je nekoliko sati… Mala se počela smiješiti, otvorila oči i počela nešto govoriti… I tako su tekli dani i mjeseci bez ikakve boli. Potpuno je ozdravila. Ja sam potpuno uvjerena da, što nijesu zemaljske moći, to je učinila Čudotvorna Gospa Sinjska.

Pava ud. Delić
(„Gospa Sinjska“, god. XI, br. 4, travanj 1932.)

Na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1993. u samostanskom dvorištu u Sinju našao se vojnik Jakov Elez, gardist rodom iz Ogorja s hrvatskom zastavom u ruci, koji je došao pješke na zavjet Gospi Sinjskoj: „Prošle godine baš 15. kolovoza 1992. nalazili smo se na bojištu kod Popova polja u Istočnoj Hercegovini. Stjecajem neshvatljivih okolnosti bili smo okruženi od neprijatelja i snažno tučeni granatama. Bilo nas je 36 momaka-vojnika i izgledalo je da neće ni jedan izbjeći smrt i vratiti se s bojišta. U tim časovima zavjetovali smo se Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, da ćemo svake godine dolaziti pješice na Misu i zavjet Gospi Sinjskoj na Veliku Gospu… Nakon bitke imali smo šestoro ranjenih, koje smo uspjeli izvući od prve pomoći i spasiti ih. Nismo imali nijednog poginulog. Osjetili smo zaista pomoć Čudotvorne Gospe Sinjske i Njoj zahvaljujemo što smo ostali živi! Na ovoj zastavi koju držim ispisali smo imena svih nas, koji smo bili tu na ratištu u toj skupini. Čudotvorna Gospa Sinjska (naglasio je Velika) sačuvala nas je i to nikada ne možemo zaboraviti, pa ćemo Gospi dolaziti svake godine na zavjet na ovaj način.”

(„Gospa Sinjska”, god. XXI., br. 1, 15. kolovoza 1994.)

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...