Danas, 13. svibnja je Gospa Fatimska. Na taj dan 1917. godine Majka Božja se prvi put ukazala troje djece u mjestu Fatimi u Portugalu. Prilikom Gospinih ukazanja Lucija de Jesus dos Santos imala je deset, dok su Franjo i Jacinta Marto imali devet, odnosno sedam godina. Lucija se rodila 22. ožujka 1907., Franjo 11. lipnja 1908., a Jacinta 11. ožujka 1910. Sve troje djece živjelo je u Aljustrelu, zaseoku župe Fatima. Ukazanja su se dogodila na malome imanju Lucijinih roditelja, zvanom Cova da Iria (Dolina Iria), dva kilometra od središta Fatime, na putu za Leiriju. Gospa se ukazivala povrh metar (ili nešto malo više od toga) visoka hrasta crnike (česvine). Franjo je Gospu samo vidio, ali ne i čuo. Jacinta ju je vidjela i čula. Lucija ne samo da ju je vidjela i čula, nego je s njome i razgovarala. Ukazanja su se događala oko podneva.
Prvo ukazanje: 13. svibnja 1917.
Troje vidioca upravo se igralo u Dolini Iria, kada uočiše dva munji slična bljeska, poslije kojih povrh hrasta ugledaše Majku Božju. Prema opisu s. Lucije, bijaše to „gospođa sva u bijelom, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog što ga isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca“. Njezino lice, neopisivo lijepo, nije bilo „ni tužno ni veselo, već ozbiljno“ s izrazom blagoga prijekora. Ruke skupljene kao na molitvu, oslonjene na grudi i okrenute prema gore. S desne ruke visjela joj krunica. Gospine haljine kao da bijahu satkane od svjetla. Tunika joj bijaše bijela, baš kao i zlatom orubljen plašt što joj prekrivaše glavu, spuštajući se sve do stopala. Uši i kosa nisu joj se vidjele. Izraz njezina lica Lucija nikada nije uspjela opisati jer se nikada nije uspjela zagledati u te zasljepljujuće nebeske obraze. Vidioci su stajali tako blizu Gospi (na oko metar i pol udaljenosti) da su se nalazili unutar svjetlosti koja ju je okruživala, odnosno sjaja koji je iz nje isijavao. Razgovor Gospe i djece odvijao se ovako:
GOSPA: „Ne bojte se, ne ću Vam nauditi!“
LUCIJA: „Odakle ste Vi, Gospođo?“
GOSPA: „S neba.“ (I podiže ruku kako bi pokazala prema nebu.)
LUCIJA: „A što želite od mene?“
GOSPA: „Došla sam vas zamoliti da kroz sljedećih šest mjeseci dolazite ovamo svakoga trinaestoga u mjesecu, uvijek u ovo doba. Potom ću vam reći tko sam i što hoću. Nakon toga još ću se jednom, sedmi put, vratiti ovamo.“
LUCIJA: „Hoću li i ja u nebo?“ GOSPA: „Hoćeš.“
LUCIJA: „A Jacinta?“ GOSPA: „I ona.“
LUCIJA: „A Franjo?“
GOSPA: „I on. No trebat će prije toga izmoliti mnogo krunica.“
LUCIJA: „Je li Maria das Neves već u nebu?“
GOSPA: „Jest.“
LUCIJA: „A Amélia?”
GOSPA: „Ona će biti u čistilištu do svršetka svijeta.
Jeste li voljni Bogu prikazivati sva trpljenja što će vam ih slati, kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao usrdnu molitvu za obraćenje grješnika?“ LUCIJA: „Jesmo.“
GOSPA: „Idite, dakle. Trebat ćete mnogo toga pretrpjeti, no vaša će utjeha biti milost Božja.“
Izgovarajući ove posljednje riječi („milost Božja“ itd.) – piše dalje s. Lucija – prvi je put raširila ruke, obasuvši nas svjetlošću tako silovitom kao da je riječ o odrazu odaslanom s tih istih ruku – svjetlošću što nam je prožimala grudi, prodirući sve do najskrovitijega dijela duše, prisiljavajući nas da sami sebe vidimo u Bogu koji je zapravo bio sama ta svjetlost, a vidjeli smo se jasnije nego što bismo se vidjeli u najboljim ogledalima. Potom, gonjeni nekim nutarnjim porivom, padosmo na koljena ponavljajući: „Klanjam ti se, o Presveto Trojstvo! Bože moj, Bože moj, ljubim Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu!“
Nakon kratke stanke, Gospa dometnu:
– „Svaki dan molite krunicu kako biste izmolili mir svijetu i završetak rata.“
Potom se – nastavlja Lucija – Gospa počela spokojno uzdizati u smjeru istoka, sve dok nije iščeznula u beskraju daljine. Svjetlost koja ju okruživaše kao da je otvarala put među zvijezdama.
**Tekst je uzet iz knjige „Fatima, poruka tragedije ili nade?“ od poznatog autora fatimskih ukazanja Antonio A. Borellija čiji hrvatski prijevod je izdala Zaklada Vigilare 2016. godine. Knjiga se može naručiti na www.fatima.hr.