Nedjelja, 23. lipnja 2024.

Hrvatska je spriječila genocid u Bihaću, no za to nema elementarne zahvalnosti

Republika Hrvatska s pravom je glasovala za usvajanje rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim narodima. Civilizacijsko je pitanje osuditi sustavno ubijanje ljudi bilo koje nacionalnosti. No u Hrvatskoj je vrijeme i za to da se otvori pitanje bošnjačke politike prema hrvatskom narodu.

Nakon što je usvojena rezolucija o Srebrenici u Sarajevu je predstavljena knjiga pod naslovom „Srbija i Hrvatska u međunarodnom oružanom sukobu u BiH“ čiji je nakladnik udruženje žrtava genocida. Već iz naslova posve je jasno da se u knjizi izjednačava uloga Hrvatske i Srbije u BiH devedesetih. U knjizi se Hrvatsku prikazuje kao agresora na BiH.

Na predstavljanje ove knjige reagirao je ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman. No bošnjačke udruge za to ne mare, nego poručuju da će knjigu predstaviti i u Hrvatskoj, a kao gosta pozvati i ministra.

Radmanovu izjavu komentirao je i balkanski primitivac Milorad Dodik. Poručio je da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, a Srbija nije. Spominjao je, dakako, i NDH. Nigdje ni riječi o bilo kakvoj srpskoj odgovornosti za bilo što. Srbin može biti samo „večito ugrožen“.

Srpska posla svima su nam dobro poznata, no po gotovo istom obrascu „ugroženosti“ djeluje i bošnjačka politika. Činjenica je da je Hrvatska priznala BiH kao neovisnu državu, da su se njezine vojne jedinice obučavale na teritoriju Republike Hrvatske, da je Hrvatska zbrinjavala stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica, a u konačnici spriječila genocid u Bihaću. Teze o agresiji Hrvatske na BiH i namjeri njezine podjele došle su iz kuhinje domaćih haaških krivokletnika.

Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme krivokletnika“ argumentira činjenicu da da su pisanju optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika, a na presude u tim slučajevima danas se pozivaju i Sarajevo i Dodik, pridonijeli mnogi međunarodni akteri, ali su na tim optužnicama sustavno radili i pojedinci iz Hrvatske, u koordinaciji s istomišljenicima iz Srbije i BiH. Većina njihovih „priloga“ izrađena je na pozicijama propale jugoslavenske ideologije u novim okolnostima transformirane u kojekakve globalističke inicijative. Legitimitet tim optužnicama davao je rat koji se vodio u medijskom prostoru koji je proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat i počinjene zločine.

Spriječen je genocid

Činjenice su sljedeće: vojno-redarstvena akcija „Oluja“ spriječila je genocid u u bihaćkom džepu. Izvještaj Petera Galbraitha od 22. srpnja 1995. godine otkriva svu dramatičnost zbivanja u bihaćkom džepu, gdje je Peti korpus armije BiH bio doslovno pred slomom, bez logistike i streljiva. Nakon pokolja u Srebrenici, bilo je jasno iz ih iskustava da bi pad ove velike bošnjačko-muslimanske enklave završio još gorim posljedicama. 

Američki veleposlanik Peter Galbraith u tim prijelomnim trenutcima Washingtonu piše kako postoje dvije mogućnosti, prepustiti Bihać svojoj sudbini, uz procjenu o novih 160,000 izbjeglica, ili dozvoliti hrvatskoj strani spasiti ga. Pisao je tada hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanui bošnjački liderAlija Izetbegović sa zamolbom za pomoć kako bi se spriječio genocid u Bihaću. Hrvatska je pomogla, što joj kasnije nije priznala niti međunarodna zajednica niti bošnjačka strana. 

Tijekom cijelog rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABIH, oko 15,000 ranjenika Muslimana je liječeno u hrvatskim bolnicama. Hrvatska je preuzela teret od stotina tisuća izbjeglica iz BiH, pretežito Muslimana. Hrvatska je pomagala i HVO i ABiH, čak i u vrijeme najvećih sukoba ABiH i HVO-a pomoć Armiji ABIH nije ukidana. Muslimani-Bošnjaci su bili veći korisnici hrvatske pomoći nego Hrvati iz BiH.

Sve je ovo zaboravljeno. Umjesto elementarne zahvalnosti –  potpuna nezahvalnost i bahatost.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...