Hrvatski medijski prostor svakih tjedana ritualno zatrese novi „anatifašistički“ performans. Tako je i ovih dana, povodom nadolazećeg koncerta Marka Perkovića Thompsona, povjesničar Hrvoje Klasić odlučio, poput kakvoga „antifašističkog“ proroka, još jednom upozoriti hrvatsku javnost na opasnost „ustaštva“. Thompson bi se, veli Klasić, trebao „odreći ustaštva“.

Zanimljiv je taj Klasićev refleks, gotovo psihijatrijski fascinantan. Dok se svijet nalazi pred mogućim novim svjetskim ratom, dok se susjedna Srbija naoružava, dok SPC i Vučićevi emisari i dalje šire velikosrpske mitove, dok u BiH buja islamizam, a europska civilizacija puca pod teretom migracijskih valova, Klasića zanima Thompson. Čovjek koji zadnjih tridesetak godina nije učinio ništa drugo nego pjevao pjesme koje stotine tisuća Hrvata prepoznaju kao izraz domoljublja i vlastitog identiteta.

Klasićeva je izjava simptom veće bolesti. U hrvatskoj se javnosti, osobito u lijevo-liberalnim krugovima, razvila svojevrsna ovisnost o „ustaštvu“. Ta riječ, lišena ikakva konkretnog značenja, služi kao batina za sve neistomišljenike, a osobito za one koji se usuđuju javno pokazivati ljubav prema hrvatskom narodu, Crkvi, Domovinskom ratu i braniteljima. Thompson već desetljećima služi kao zgodan totem mržnje za svaku novu generaciju autošovinista. Svojom pojavom, on im je podsjetnik da postoje oni Hrvati koji se ne stide svoga identiteta.

Ali Klasić ide i korak dalje: on želi da se Thompson „odrekne ustaštva“. Kakvog to ustaštva? Imamo li na snazi neku novu verziju verbalnog delikta? Hoće li sada ideološki komesari s povijesnih katedri određivati tko smije nastupati, koje pjesme su „podobne“, a koje „reakcionarne“? Gdje su nestali zagovornici slobode govora, pluralizma i tolerancije, kad treba braniti Thompsona?

Zanimljivo je da Klasić nikada ne traži da se Pupovac odrekne velikosrpstva. Nikada ne traži da se brojni ex-komunisti odreknu svojih marksističkih tlapnji. Ali Thompson – on mora. Jer Thompson, pjevač iz Čavoglava, simbol je svega što Klasić i njegovi istomišljenici preziru: autentične Hrvatske, one Hrvatske koja nije salonska, nego seljačka, ratnička, narodna, kršćanska.

Klasićeva retorika zapravo nije povijesna, već politička. Radi se o nastavku jugoslavenskog narativa koji svaku afirmaciju hrvatskog nacionalnog identiteta tretira kao „ekstremizam“. Za njih nije problem ustaštvo, jer da jest, prokazivali bi i komunističke zločine – no oni to nikada ne čine. Njihov problem je svaki izraz suverenističke, državotvorne svijesti. U tom je kontekstu Thompson idealan protivnik: glazbenik koji pjeva o Bogu, obitelji, Domovini, Vukovaru i braniteljima.

Cijela ta farsa s „odricanjem“ podsjeća na najcrnje dane komunističke represije. I tada se od ljudi tražilo da se „odreknu“ – Boga, nacije, Crkve, roditelja, domoljublja. Danas se traži da se odreknu „ustaštva“, tj. svega što nije u skladu s agendom globalističko-ljevičarskog duha vremena. Tko to ne učini napadaju ga lovci ustaških zmija kao što su Klasić i Ivo Josipović.

Thompson nije svetac, ali on jest simbol jedne druge Hrvatske – Hrvatske koja se borila, koja nije posramljena svojim identitetom, koja ne kleči pred Bruxellesom i Beogradom. A sve dok bude postojao netko poput Klasića tko Thompsona želi protjerati s pozornice – jasno nam je da nam je Thompson nasušno potreban.

Ne zbog prošlosti. Nego zbog budućnosti.