Dragan Mioković, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, dakle jedan od najviših dužnosnika entitetske zakonodavne vlasti, javno je govorio o Bleiburgu na način koji bi trebao biti nespojiv s bilo kakvom demokratskom i civiliziranom političkom funkcijom. Riječ je o osobi koja ne govori s margine, nego iz samog vrha institucija koje bi morale jamčiti minimum političke i moralne odgovornosti.
Njegova izjava o Bleiburgu, u kojoj se sugerira da je tamo trebalo pobiti više ljudi na Bleiburgu predstavlja tešku relativizaciju zločina te te otvorenu normalizacije masovnog ubojstva. Kada se takva poruka izgovori bez zadrške, bez naknadne isprike ili jasnog povlačenja, ona prestaje biti samo osobni stav i postaje poruka institucije koju ta osoba predstavlja.
Takav govor ne vrijeđa samo žrtve i njihove obitelji, nego razara temeljni civilizacijski konsenzus prema kojem masovni zločini nikada ne mogu biti „nedovoljni“, „opravdani“ ili „premali“. Nažalost, ovo nije presedan. Sličan diskurs već je viđen u Hrvatskoj, u slučaju Nenada Stazića, gdje političke i institucionalne posljedice nisu bile razmjerne težini izgovorenog. Upravo ta mlaka reakcija tada otvorila je prostor da se granice dopuštenog dodatno pomiču. Kada jednom dopustite da se masovno ubojstvo relativizira kao „mišljenje“, teško je kasnije glumiti zgražanje.
Zato danas ne bi trebalo čuditi što slične poruke dolaze iz Bosne i Hercegovine, pa i od srpskih političara. Posebno je licemjerno moralizirati nad izjavama „tamo“, dok se u Hrvatskoj istodobno javnim novcem financiraju medijski i kulturni sadržaji koji relativiziraju hrvatske žrtve, izvrću povijesne činjenice ili sustavno potkopavaju nacionalnu povijesnu svijest.
Problem, dakle, nije samo u Miokoviću i jednoj izjavi. Problem je u sustavu koji je navikao tolerirati govor koji opravdava zločin, u izostanku jasne političke odgovornosti.
Na kraju, ovo više nije pitanje jedne neodgovorne izjave niti jednog političara. Ovo je pitanje državne i institucionalne reakcije. Kada visoki dužnosnik u susjednoj državi javno relativizira masovni zločin nad Hrvatima, šutnja se tumači kao slabost ili prešutno odobravanje.
Zato ovo nije samo unutarnja stvar Bosne i Hercegovine. Ovo je i pitanje odnosa prema hrvatskim žrtvama, povijesnoj istini i nacionalnom dostojanstvu. Ako se na ovakve izjave ne reagira diplomatski, politički i javno, šalje se poruka da je relativizacija zločina prihvatljiva, a da su hrvatske povijesne traume nevažne.
Hrvatske vlasti moraju reagirati: jasno, nedvosmisleno i bez kalkulacija. Sve drugo bilo bi nastavak iste šutnje koja je ovakve izjave i učinila mogućima.
