Subota, 26. studenoga 2022.

Ivan Božić iz Sirije: Zemlja otpora, sjećanja i tradicije

Poznatiji sirijski pjesnik Nizar Qabbani je jednom rekao: „Dani će proći i napustiti ćete stvari o kojima ste bili ovisni, zaboravljajući snove i prihvaćajući realnost“. To je citat kojim se može opisati današnja Sirija. Dugi građanski rat je ostavio vidljive rane na svakom koraku u Siriji, ali Sirijci su ljudi jakog duha i hrabro gledaju prema naprijed.

Ovih dana nalazim se u Damasku (ili kako bi Arapi neslužbeno rekli aš-Šam (الشام)), prijestolnici Sirije. Riječ je o gradu u kojem je Savao iz Tarza susreo Krista i obratio se, ali isto tako o gradu u kojem je bilo sjedište Omejidskog kalifata. Damask svojom veličinom i dalje privlači nove stanovnike iz okolnih sela i cijele Sirije, a brojni novootvoreni restorani, klubovi i muzeji po ničemu ne bi posjetiteljima dali dojam da su se u samome gradu vodile do prije koje godine žestoke borbe.

Ovaj put nisam došao u Siriju kao turist, nego sam prije svega došao obići stare prijatelje iz bejrutskih dana. U jednoj od arapskih kavana u starom dijelu Damaska susrećem se s prijateljima, a nakon veličanstvene orijentalne večere kreću životne teme o ratu i inflaciji u Siriji. Život u Damasku je težak za prosječnog stanovnika, bio on kršćanin ili musliman, i svi koji imaju rodbinu na Zapadu teže emigrirati.

Osim boravka u Damasku odlučio sam se zaputiti jučer s jednom prijateljicom do Saidanayje. Riječ je o gradiću koji se nalazi tridesetak kilometara sjeverno od Damaska, i smatra se da je taj gradić osnovao Justinijan I. Veliki. Kao i u Maalouli ovdje je govorni jezik aramejski, ali stanovnici vrlo rado pričaju arapski jezik s Europljaninom koji ponešto i zna o važnosti ovoga mjesta.

Posjeta i obilazak Saidanayje nije mogao proći bez da vidim ikonu Bogorodice, a prema predaji ikona potječe iz 8. stoljeća te se nalazi u samostanu Naše Gospe. Ogroman broj sirijskih kršćana i muslimana dolaze se moliti pred ovu ikonu jer se vjeruje da daje čuda ozdravljenja, a napose plodnost za neplodne muškarce i žene.

Tišina i mir koji se osjete u samostanu Naše Gospe pred ikonom govore kako je ovo sveto mjesto prije svega mjesto u kojem se može vidjeti historija orijentalnog kršćanstva i tradicija koja je ostala dosljedna svojim korijenima. Mogu reći da sam Saidanayju napustio duhovno obnovljen i radostan što sam imao priliku obići mjesto koje sirijskim kršćanima zadnjih dvanaest stoljeća daje snagu da nastave svjedočiti Krista i odanost vjeri svojih predaka.

Ponovno sam u Damasku. Buka automobila i pregršt ljudi koji prelaze cestu poručuju mi da sam se vratio u grad koji ne spava. Sjedam u jednu staru kavanu u kršćanskom dijelu starog grada, pušim nargilu i čitam arapske novine razmišljajući o tome kuda će krenuti Sirija. Riječ je o zemlji nevjerojatnih prirodnih bogatstava, duge tradicije i kulture sjećanja (prisjećanja), nešto što je ponekad teško razumljivo nama iz Europe. Sjećanja su ovdje jaka i upravo tradicija je nešto što privlači mnoge Europljane da posjete ili borave u ovom dijelu svijeta. U takvim mislima završavam pušenje svoje nargile svjestan i uvjeren da će ova Sirija puna života krenuti prema dalje jer otpor i snaga su vidljivi na svakom koraku.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...