Utorak, 16. travnja 2024.

Sirija: Zemlja otpora, sjećanja i tradicije

Poznatiji sirijski pjesnik Nizar Qabbani jednom je rekao: „Dani će proći i napustiti ćete stvari o kojima ste bili ovisni, zaboravljajući snove i prihvaćajući realnost“. To je citat kojim se može opisati današnja Sirija. Dugi građanski rat ostavio je vidljive rane na svakom koraku u Siriji, ali Sirijci su ljudi jakog duha i hrabro gledaju prema naprijed.

Ovih dana nalazim se u Damasku (ili kako bi Arapi neslužbeno rekli aš-Šam (الشام)), prijestolnici Sirije. Riječ je o gradu u kojem je Savao iz Tarza susreo Krista i obratio se, ali isto tako o gradu u kojem je bilo sjedište Omejidskog kalifata. Damask svojom veličinom i dalje privlači nove stanovnike iz cijele Sirije, a brojni novootvoreni restorani, klubovi i muzeji po ničemu ne daju posjetiteljima dojam da su se u samome gradu vodile do prije koje godine žestoke borbe.

Ovaj put nisam došao u Siriju kao turist, nego sam prije svega došao obići stare prijatelje iz bejrutskih dana. U jednoj od arapskih kavana u starom dijelu Damaska susrećem se s prijateljima, a nakon veličanstvene orijentalne večere kreću životne teme o ratu i inflaciji u Siriji. Život u Damasku je težak za prosječnog stanovnika, bio on kršćanin ili musliman, i svi koji imaju rodbinu na Zapadu teže emigrirati.

Osim boravka u Damasku odlučio sam se zaputiti jučer s jednom prijateljicom do Saidanayje. Riječ je o gradiću koji se nalazi tridesetak kilometara sjeverno od Damaska – prema tradiciji je gradić osnovao Justinijan I. Veliki. U Saidanayji govorni jezik je aramejski, kao i svjetski poznatom gradiću Maalouli, ali stanovnici rado pričaju arapski jezik s Europljaninom koji ponešto zna o važnosti ovoga mjesta.

Posjeta i obilazak Saidanayje nije mogao proći bez pohoda ikoni Bogorodice, a prema predaji ikona potječe iz 8. stoljeća te se trenutno nalazi u samostanu Naše Gospe. Ogroman broj sirijskih kršćana i muslimana dolazi se moliti pred ovu ikonu jer, prema tradiciji, mnogim neplodnim parovima je molitva na ovom svetom mjestu omogućila da imaju potomstvo.

Tišina i mir koji se osjete pred ikonom u samostanu Naše Gospe pokazuju kako je ovo sveto mjesto prije svega prostor u kojem se može vidjeti historija orijentalnog kršćanstva i tradicija koja je ostala dosljedna svojim korijenima. Ovo mjesto daje zadnjih dvanaest stoljeća mnogim orijentalnim kršćanima snagu za svjedočenje Krista i odanost vjeri.

Ponovno sam u Damasku. Buka automobila i pregršt ljudi koji prelaze cestu poručuju mi da sam se vratio u grad koji ne spava. Sjedam u jednu staru kavanu u kršćanskom dijelu starog grada, pušim nargilu i čitam arapske novine razmišljajući o tome kuda će krenuti Sirija. Riječ je o zemlji nevjerojatnih prirodnih bogatstava, duge tradicije i kulture sjećanja (prisjećanja), nešto što je ponekad teško razumljivo nama iz Europe. Sjećanja su ovdje jaka i upravo tradicija privlači mnoge Europljane u Damask, u Siriju. U razmišljanju o budućnosti Sirije završavam pušenje svoje nargile, a istovremeno postajem svjestan i uvjeren da će ova Sirija puna života krenuti prema dalje, jer otpor i snaga su vidljivi na svakom koraku.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...