Petak, 31. ožujka 2023.

Hoće li se zbog seksualne revolucije zapadni svijet raspasti kao Sovjetski Savez?

Seksualna revolucija prikazuje se u udžbenicima kao rezultat borbe za oslobođenje od tradicionalnih vrijednosti i načela zastarjelog kršćanskog morala. Zagovornici rodne ideologije nisu ništa drugačiji od svojih prethodnika jer neprestano ponavljaju mantru da je potrebno “oslobođenje“ od obaveza.

Kada je započela seksualna revolucija?

Kada pojedinac krene promišljati o seksualnoj revoluciji uvidjet će da ona nije povezana samo uz glazbene festivale nego je suština seksualne revolucije ostvarena za vrijeme revolucionarnih događaja početkom dvadesetog stoljeća u Rusiji.

Neriješeni ekonomski i društveni problemi u ruskom društvu nakon abdikacije cara kulminirali su, uz pomoć njemačkog novca, boljševičkom Oktobarskom revolucijom (7. studenoga 1917. – prema julijanskom kalendaru 25. listopada 1917.).

Dolazak komunista na vlast u Rusiji predstavlja ključni trenutak u promijeni pristupa obitelji, ljudskoj seksualnosti i pobačaju. Režim Vladimira Iljiča Lenjina je legalizirao ubijanje nerođenih građana i od pobačaja stvorio industriju. Ruski historičar Sergej Volkov procjenjuje da je u prvih pet godina boljševičke vladavine ubijeno gotovo dva milijuna građana.

Mnogima je danas teško razumjeti Lenjinova politička stajališta (lenjinizam) jer je njegov opus uvelike izbačen iz marksističke literature. Ipak, Lenjina treba promatrati kroz prizmu “pravovjerne“ komunističke ideologije. Komunizam je za njega bio jedini mogući odgovor na probleme čovjeka. Želio je stvoriti novo društvo u kojem se prekida tradicionalni, tj. historijski razvoj društvenih struktura. U tom procesu je odstupio i od marksističkih načela stvarajući jednopartijski sustav.

Stvorio je državni jednopartijski sustav u kojem su moral i estetiku redefinirali boljševici. U godinama nakon revolucije boljševici su krenuli u uništenje braka i obitelji. Ništa nije smjelo preživjeti u novom društvu od tradicionalnih vrijednosti. Lenjin je pri tome želio stvoriti novog marksističkog čovjeka.

Lenjin je znao da krv, koja je bila glavno pogonsko gorivo revolucije, neće uzbuditi mase. Morao je ljudima dati nešto više. Činilo mu se da je seksualnost dovoljno jako sredstvo, i imao je pravo. Seksualnost je kao dio političkog programa bila nešto novo. Trebalo je osigurati da obični ljudi boljševičku revoluciju dožive kao istinsko progresivno oslobođenje od “okova“ morala.

Veliku ulogu u provedbi seksualne revolucije imala je feministička aktivistica Alexandra Kollontai. Danas je ona nepoznata u “revolucionarnim” knjigama (izuzev “sakralnog” prikaza u feminističkoj literaturi), ali je nakon Oktobarske revolucije bila narodna povjerenica za društvena pitanja (ministrica).

Prije Oktobarske revolucije je napisala studiju s gledišta svjetske revolucije pod nazivom „Nova žena“ (1913.). Smatrala je da žena treba doživjeti oslobođenje od “kuhinjskog ropstva“, od rađanja i obveze da perspektivnu profesionalnu karijeru zamijene brigom o vječno gladnoj i neurednoj djeci.

U studiji „Nova žena“ Kollontai tvrdi da legalizacija pobačaja predstavlja ključno sredstvo za oslobođenje žena. Smatralo je da se odmicanje od “jednostranog seksualnog morala“ može ostvariti rastavom (potreba da se ukine prvi klasni antagonizam – prema Engelsu je to ugnjetavanje žene u braku).

Od pobačaja do legalne prostitucije

Diktator Lenjin je 18. studenog 1920. potpisao zajednički dekret Narodnog komesarijata za pravosuđe i Narodnog komesarijata za zdravstvenu zaštitu o ukidanju zakona kojim se zabranjuje pobačaj. Uz ukidanje zabrane je zajamčen besplatan pobačaj svakoj ženi na zahtjev.

U paklenoj industriji pobačaja, prema istraživanjima američkog znanstvenika Roberta Johnstona, ubijeno je tijekom sedamdeset jednogodišnje vladavine komunista više od 282 milijuna beba. To je otprilike dvostruko više od današnjeg broja stanovnika Ruske Federacije. Pobačaj je bio i ostao duboko ukorijenjen u sovjetskom mentalitetu kao nešto što je temeljno pravo Ruskinje. Skoro tri desetljeća nakon raspada Sovjetskog Saveza to se nije promijenilo.

Osim što su dopustili pobačaj, boljševici su prije toga, sljedeći tezu Marxa i Engelsa da interes pojedinaca mora biti istovjetan interesu kolektivu, izglasali uredbe „O razvrgnuću braka“ (19. prosinca 1917.) i „O građanskom braku i djeci“ (20. prosinca 1917.). Crkveni brak je bio poništen, a građanski brat se smatrao oblikom privremene zajednice. Razvod je bilo moguće zatražiti čak da se dostavi pismo, bez obavještavanja druge strane, a nakon plaćanja simbolične upravne pristojbe građani bi bili razvedeni.

U takvim brakovima je odnos između roditelja i djece također doživio revolucionarne promjene. Marksistički teoretičari su promicali tezu da „dijete pripada društvu u kojem je rođeno”. Ne pripada roditeljima.

Tako novoformirani komunistički roditelji nisu se brinuli za djecu nego su je ostavljali po sirotištima. Napuštenu djecu su komunisti doživljavali kao poželjan materijal za pedagoške eksperimente. Već 1922. u Sovjetskom Savezu je živjelo sedam milijuna “slučajne“ djece.

Komunisti su ukidanjem klasične obitelji ukinuli razliku između dobra i zla, radeći od funkcije obitelji paradoks. Stvorili su neprijateljstvo među članovima obiteljske zajednice. Postojalo je neprijateljstvo roditelja prema djeci (kao neželjenim uljezima) i neprijateljstvo djece prema roditeljima (kao onima koji ih nisu doveli na svijet iz ljubav).

Marksistički teoretičari su radi potrebe opravdanja ukidanja klasične obitelji stvorili lik novog sovjetskog djeteta, kultnog Pavlíka Morozova. Pavlik je dobio sakralnu funkciju “mučenika” u Sovjetskom Savezu. O njemu je napisano nekoliko biografija, postao je tema dječjih pjesama, drama pa čak i cijelih opera. Zašto?

Zato što je kao trinaestogodišnji dječak (1931.) prijavio vlastitog oca komunističkim vlastima i pokazao gdje su on i suseljani sakrili žito od prisilnog otkupa, da bi ga zbog odavanja tajne – nakon što je njegov otac osuđen na deset godina gulaga – ubilo nekoliko članova vlastite obitelji. Ova izmišljena “moralna“ priča poslužila je marksističkim teoretičarima da pokažu kako država treba biti na prvom mjestu, čak i ispred obitelji. Zadaća građana Sovjetskog Saveza je da sve daju državi, pa premda to vodilo i u oskudicu.

Bez obzira na oskudicu, nakon Oktobarske revolucije su formirane skupine koje su proklamirale slogane poput „Dolje sa sramotom!“ i promicale golotinju u javnosti. Na ulicama gradova bilo je moguće sresti gole muškarce i žene koji su svoju golotinju doživljavali kao proletersku misiju.

Pojava javne golotinje je kao domino efekt dovela do pojave masovne prostitucije. Boljševici su uspostavili informativne centre u kojem su se građani i građanke mogli prijaviti ako bi imali potrebu za zadovoljavanjem nagona. Čak su u nekim centrima imali “bonove za spolni čin“. Eksplozija promiskuitetne seksualnosti dovela je već početkom 20-ih do nevjerojatnog porasta spolnih bolesti koje su zahvatile veliki postotak sovjetskog društva.

Uz prostituciju, zanimljivo je da se pojavljuje briga kod ranih komunističkih ideologa za seksualne manjine. Iako postoji narativ da su se komunisti protivili homoseksualnosti, ipak se u Velikoj sovjetskoj enciklopediji može pronaći opširan članak pod naslovom „Homoseksualnost“, koji je napisao komunist Magnus Hirschfeld (aktivni homoseksualac). U članku smatra da je homoseksualnost poželjna i moralna pojava.

Posljedice seksualne revolucije

Kaos koji je nastao u društvu nakon uvođenja “sloboda” počeo je zabrinjavati i vodstvo Sovjetskog Saveza. Lenjin je krajem svoje diktature počeo shvaćati opasnosti seksualne revolucije koju je pokrenula feministica Kollontai i vidio je kako njezin plan reforme društva izmiče njegovoj kontroli. Njezinu teoriju „spolni čin je kao čaša vode“ će kasnije tumačiti tako da žeđ ne znači da trebamo piti vodu iz lokve kao svinja.

Kraj seksualne revolucije (eksperimenta) može se smatrati uvođenje novih staljinističkih zakona (1929.) kojima je seksualna dekadencija postupno ograničavana, a kasnije čak i osuđivana. Staljin nije ograničio seksualnu dekadenciju jer je bio moralan nego jer je demografski pad izazvao ozbiljno probleme za sovjetsku ekonomiju. Bilo je potrebno ponovno postaviti stabilne strukturalne elemente u društvu jer je nedostajalo radne snage i boraca za “svjetsku socijalističku revoluciju”.

Ulogu seksualne revolucije u kasnijem raspadu Sovjetskog Saveza uvidjeli su mnogi na Zapadu (kao poznati diplomat Zbigniew Brzeziński). Ipak, izgleda da institucije na Zapadu skoro tri desetljeća nakon pada komunizma nisu ništa naučile.

Zapadni političari ne žele priznati da zbog raznih dekadentnih projekata u Europi dolazi do pada broja stanovnika. Nakon pada broja stanovnika uslijedio je i pad ekonomije. Nemoguće je održati sustav koji ne proizvodi višak vrijednosti, a Europa se trenutno nalazi u završnoj fazi tog procesa. Nadam se samo da nećemo svjedočiti nekim novim diktaturama u Europi.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...