Petak, 19. travnja 2024.

Živimo li u vremenu stvaranja novog oblika totalitarne stvarnosti?

Mnogi su kroz historiju htjeli nametnuti totalitarni sustav, ali ih je u tome sprječavala stvarnost. Ona im je stajala na putu i sprječava ih da društvo odvedu preko litice. Stoga je jedini put za trenutnu elitu da “instalira” totalitarni sustav negiranjem stvarnog u glavama onih kojima bi vladali.

To se postiže stvaranjem interpretativnog okvira koji namjerno navodi ljude na krivo razumijevanje stvarnosti, koja se ponekad naziva “druga stvarnost“ ili “pseudostvarnost“. Građani u ovakvom sustavu stvarnosti gube kontakt sa stvarnošću kroz stvaranje vlastitih konstrukcija.

U (de)konstrukciji se stvaraju vlastite slike, jer je pojedinac prepušten stvaranju stvarnosti kroz iluziju. Pojedinac više ne može razlikovati istinu od fikcije. Nasumične činjenice pojedinac koristi kako bi se ojačala iluzija i dala joj se vjerodostojnost, a provjereni iskazi se odbacuju. Mišljenje se više ne može razlikovati od činjenica, i slijedi odbacivanje standarda za određivanje istine u zakonu, znanosti… Na kraju i vijesti dana postaju obojene totalitarnom ideologijom.

Takvom revolucionarnom promjenom aristotelovskih logičkih principa dolazimo do paradoksa da svijet postaje mjesto gdje laži postaju istina, gdje ljudi mogu vjerovati u ono što žele vjerovati. Postupak dolaska do ovakvog stanja svijesti je bio pripravljen stereotipima – svojevrsnim historijskim promjenama.

Stereotipi su u naše vrijeme doveli do toga da živimo u vremenu “pseudodogađaja“. Tvorci “pseudodogađaja“ stvaraju društveni kapital prodajom iluzije o raznim “pravima“, ali u svemu tome imaju osobni interes (u održavanju strukture moći koju kontroliraju). Ovakva struktura moći predstavlja parazitizam, ali i prevaru.

Prevarant, tvorac “pseudodogađaja“, gradi povjerenje s naivnim ljudima tako da im prvo prikaže nešto stvarno, a zatim pravi autoritet zamijeni lažnim autoritetom. Uz pomoć lažnih autoriteta je “rodni identitet” postao stvarniji u modernom društvu od biološkog spola, iako je istina dostupna svima. U ovom slučaju, pojedinci bi bili spremni reći da je biologija neadekvatan sadržaj i osudili bi je kao nešto negativno.

Ovakvo poimanje čovjeka možemo zahvaliti lijevim hegelijancima. Oni započinju svoje žalopojke o društvu (u XIX. i XX. stoljeća) idejom da se apstrahira nešto stvarno, a onda se usredotočuju na negativne aspekte apstrahiranog kako bi stvarno prebacili u nešto drugo (novo) stvarno i konkretno. Prema njima je stvarnost postala apstraktna i ono što je postalo “stvarno“ je sve što je stvoreno ili aktualizirano djelatnošću svjesnih bića.

Time svjesna bića prvu stvarnost iskustva zamjenjuju “drugom“ stvarnošću imaginativne konstrukcije, koja uz to apsorbira dijelove prve stvarnosti. Znanje u ovom slučaju postaje, metaforički govoreći, krug koji se vraća u sebe pretpostavljajući početak do kojeg dolazi na kraju. To je forma kružne logike u kojoj zmija može pojesti krokodila.

U takvo reformiranom načinu postupanja “društveno-emocionalna nauka“ i “različitost“ postaju oružje kojim se želi istisnuti tradicionalno znanje. Uostalom, prema ljevičarskom poimanju, stvarnost treba biti ispunjena negiranjem i kritikom postojećeg. Ako se to dopusti, onda će se logika zamijeniti alogičnošću, a stvarnost imaginacijom. Dok će svijet, u kojem sada bivstvujemo, prestati postojati.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...