Prošli mjesec objavljeni su podaci o broju Hrvata u Vojvodini i Srbiji, i podaci su porazni; jer u Srbiji (prvenstveno Vojvodini) živi gotovo devetnaest tisuća Hrvata manje nego 2011. – kada ih je sveukupno živjelo skoro šezdeset tisuća (57,900). Broj Hrvata (39,107) pokazuje da srpske vlasti vrlo učinkovite provode čišćenje Bačke, Banata i Srijema – tzv. “srpskih zemalja“.

Hrvatska zajednica, koja stoljećima žive u Bačkoj i Srijemu, trenutno se nalazi u procesu izumiranja. I obrnuti trend bit će vrlo teško uz odnos Hrvatske, koja, osim potpisivanja Subotičke deklaracije (2016.), nije učinila ništa konkretno za poboljšanje položaja Hrvata. Trenutni veleposlanik u Beogradu, Hidajet Biščević, samo je dodatno pogoršao situaciju Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Mainstream mediji tvrde da je riječ o “iskusnom diplomatu”, ali njegovi potezi pokazuju pasivnost i nebrigu za Hrvate. Možda bi bolje bilo da su poslali neiskusnog diplomata?

To nije samo dojam pisca ovih redaka, nego je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV), Tomislav Žigmanov, 2021. poslao pismo hrvatskoj vladi – ministru vanjskih poslova, u kojemu je optužio Biščevića da djeluje protiv interesa hrvatske zajednice u Srbiji. Kasnije će i sam Žigmanov naivno ući u vladu Srbije s ciljem poboljšanja položaja Hrvata, ali konkretnih rezultata od toga za sada nema. Dobio je nevažnu funkciju – ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Srbije.

Nadalje, veliki problem za Hrvate u Srbiji je nesloga. Jedan dio Hrvata izjašnjava se kao Bunjevci, a čak ima i onih koji se izjašnjavaju kao Šokci! Srbi koriste podijele među Hrvatima kako bi još više otežali stjecanje prava koja im zakonima Srbije pripadaju. I stoga nikoga ne treba čuditi što je u Subotici 2021. uveden “bunjevački“ jezik za jedan od službenih jezika.

U ovako teško situaciji Hrvatska treba pronaći saveznika u Budimpešti, jer mađarska manjina isto tako nestaje u Srbiji – od 1991. do 2022. broj Mađara se smanjio za skoro 160.000! Potrebno je uvjetovati Srbiju, jer objema nacionalnim manjinama prijeti izumiranje. Srpska radikalna vlast odnosi se prema Hrvatima i Mađarima kao “problematičnim” skupinama, jer Vojvodina graniči s njihovim matičnim državama. Stoga ne treba čuditi što pojedini srpski analitičari, kao Milomir Stepić, vide i u Mađarskoj protivnika.

U svom pamfletskom tekstu „O velikomađarskim sentimentima“ tvrdi sljedeće „Mađarska priznaje kosovsku nezavisnost i ne pokazuje nikakvu namjeru da je povuče… Uostalom, odakle je dolazilo naoružanje, kao i svaka druga pomoć protusrpskoj politici i nasilnoj secesiji neoustaške Hrvatske 1991.? A financijska, obavještajna, propagandna i organizacijska logistika petooktobarske „obojene revolucije“, koja je, i tada se znalo, više bila protiv Srbije nego protiv njene vlasti…“.

Ulomak iz teksta Milomira Stepića prikazuje odnos Hrvatske i Mađarske, u najmanju ruku, kao bratske. Zašto onda takav odnos, kakav je navodno bio 1991., ne bi obnovili, tj. stvorili? Potrebno je da se Hrvatska konačno počne brinuti za svoju manjinu u Vojvodini.