Uz Ivu Pilara, Filipa Lukasa Lukasa i Vinka Kriškovića, dr. Milan Šufflay bez sumnje spada u najvažnije hrvatske političke pisce prve polovice 20. stoljeća. Znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar, ubijen je 19. veljače 1931.
Njegovo ubojstvo organizirao je režim kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Ono je odjeknulo u međunarodnoj javnosti pa su Albert Einstein i Heinrich Mann uputili pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu, kojom su tražili osudu ubojstva i kraljeve diktature te su istaknuli da europske zemlje imaju „dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod“.
Zapadnjačka orijentacija
Šufflay je bio izrazito zapadnjački orijentiran pa će tako jednom zapisati: „Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska, ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad“.
Smatrao je da je hrvatskoj naciji „mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv“.
„Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena“.
Upravo zbog svoje zapadne orijentacije koja nije bila spojiva sa stvaranjem monarhističke Jugoslavije Šufflay je platio glavom.
Naime, u istom je kontekstu odnosa hrvatstva i Zapada analizirao i hrvatsko-srpske odnose: „Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost“.
Hrvatski nacionalizam za Šufflayja „ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu“.
Povijesna svijest
Snažno uporište svojim političkim pogledima Šufflay pronalazi u povijesti. „Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti“, piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:“ I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda“.
„Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“, s pravom će zaključiti jednom prilikom.
Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayju nije srpstvo, već jugoslavenstvo o čemu piše: „Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (…) Jer jedno je nepobitno (…) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje“. „Mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom“, zaključuje u jednom tekstu posve na tragu pravaške političke filozofije.
Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana „Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-„fantastičnog romana „Na Pacifiku godine 2255.“ (1924).
Kao povjesničar uglavnom se bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.