Petak, 19. travnja 2024.

Njemačka: Ljevičari izmjenom zakona žele uništiti obitelji

Na portalu Deutsche Welle nedavno je objavljen članak simptomatična naslova Njemačko društvo traži alternative za obitelj. Najavljuje se najveća reforma njemačkog Obiteljskog zakona u posljednjih nekoliko desetljeća. Autori teksta ističu kako je riječ o „radikalnom prijedlogu“ koji predlažu SPD, Zeleni i Neoliberalni slobodni demokrati. Ove bi zajednice obuhvaćale od dvije do šest osoba, a da ne bi bilo nikakve zabune o čemu se tu radi kao primjer se ističu queer (homoseksualne) zajednice u slučajevima kad su ih biološke obitelji odbacile nakon izlaska iz ormara.

Obitelj – trn u oku (neo)marksističkih ideologa

U korijenu ovoga prijedloga zapravo je napad na obitelj kao instituciju koja je od uvijek trn u oku marksističkih i neomarksističkih ideologa. Oni koji su čitali klasike marksizma, znaju da je jedan od ključnih ciljeva komunizma ukidanje obitelji, što je jasno istaknuto u Manifestu komunističke partije. Komunističke revolucije nisu uspjele ostvariti ovaj cilj. Radništvo se pokazalo neprikladnim instrumentom za provedbu revolucije i ostvarivanje komunističkih ciljeva ukidanja obitelji, ali i ukidanja države.

Članovi neomarksističke Franfkurtske škole odustali su od radništva kao instrumenta revolucije i nove revolucionare pronašli na drugim mjestima. Član Frankfurtske škole Erich Fromm u poznatoj knjizi Imati ili biti navodi o kojim se novim revolucijama radi: „Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (…), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska dječja i seksualna revolucija. Njihove je principe već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije“.

Herbert Marcuse, također član Franfurtske škole, kao nove aktere revolucije navodi studente, radikalne mlade ljude, feministice, manjine, crne militante i nove društvene marginalne skupine. Treći pripadnik iste škole, sociolog Wilhelm Reich, izrijekom se zalagao za uništenje obitelji pomoću „agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi“, dok je četvrti istaknuti član Theodor Adorno obitelj smatrao fašizmom „jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi“.

Šezdesetosmaška revolucija koja i dalje teče, započeta studentskim nemirima, sublimirala je sve navedene ciljeve i strategije pa je tako već spomenuti Marcuse post facto mogao ustvrditi da „nije bila riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnome trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta“.

Uzroci demografske katastrofe

Američki autor Patrick Buchan u poznatoj knjizi Smrt Zapada ističe da su ideje tzv. seksualne revolucije, koje se od šezdesetih masovno propagiraju u sredstvima javnoga priopćavanja, dovele do tektonskoga poremećaja u načinu razmišljanja američkih i zapadnih žena, što je pak dovelo do današnje katastrofalne demografske slike zapadnih zemalja. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija postali su četiri jahača „kulture smrti“, dok su pilula i kondom „srp i čekić nove kulturne revolucije“ usmjerene na uništenje institucije obitelji.

Frankfurtska škola, upozorava Buchanan, zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je u biti „destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzervativizam“.

 Frankfurtska škola tvrdila je kako zločini Zapada proistječu iz same naravi Zapada, koju je oblikovalo kršćanstvo. Kritička teorija uvodi „kulturni pesimizam“, osjećaj otuđenosti, beznađa i očaja, u kojemu narod premda živi u izobilju i slobodi, spoznaje da su njegovo društvo i zemlja ugnjetavački, zli i da ne zavrjeđuju njegovu ljubav i odanost.

Današnja migracijska kriza sljedbenicima Frankfurtske škole dolazi kao naručena. Migrante iz afroazijskih država – u čijem mentalnome sklopu granice nemaju ni približnu važnost kao što imaju u Europi – želi se upotrijebiti kao instrument uništenja nacionalnih identiteta, ali i brisanja granica među državama što je, dakako, prvi korak prema ostvarivanju komunističkog cilja odumiranja države. Revolucija protiv obitelji i dalje teče, a danas se provodi u obliku genderističke ideologije koja primarno udara isto na obitelj.

Marguerite A. Peeters u knjizi „Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja“ piše da je postmodernizam “destabilizirao pojam obitelji definirane kao zajednice koja se sastoji od veze između jednog muškarca i jedne žene u okviru braka i djece proizišle iz njihova sjedinjenja.

Razbila je taj ‘jedinstveni model’ obitelji koji, po njoj, ograničuje ‘mogućnost izbora’ pojedinca te uvela ‘prošireni’ pojam – ‘raznolikost’ obiteljskih oblika – pojam koji slavi ‘slobodu izbora’ pojedinca. Kairski konsenzus utvrdio je tu raznolikost i uveo ambivalentan pojam obitelji u svim oblicima.

Raznolikost je holistički pojam, koji, uz tradicionalnu obitelj, uključuje i nevjenčane majke, nevjenčane parove, homoseksualne i lezbijske parove, poligamne obiteljske strukture, obitelji rekonstituirane nakon jednoga ili više razvoda. Nova etika hoće da oni koji žive zajedno i koji se proizvoljno definiraju kao obitelj te prihvaćaju međusobni angažman u vidu ‘ugode’ drugoga, budu baš poput obitelji prihvaćeni kao temeljna stanica društva.

Odbijanje jasnog definiranja obitelji je dovelo do katkad suludih opisa, kao što je prošireni okoliš u kojem se donose odluke koje se odnose na zdravlje. Neovisno o obliku, obitelj s malim brojem članova je prikazana kao normativna”.

I upravo se ovdje vraćamo na početak članka. Tzv. alternative obitelji nisu ništa drugo nego transmisije genderističke ideologije i neomarksističke revolucija koja i dalje traje i nastoji uništiti brak i obitelj

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...