Staro je pravilo, koje vrijedi i u političkim odnosima, to da svaka akcija izaziva reakciju. Globalistički unifikacijski procesi kojima smo izloženi posljednjih desetljeća tako dovode i do jačanja suverenističkih opcija diljem Europe.
U većini zemalja EU-a, od Njemačke, Francuske, Italije i Poljske do Švedske, Finske i Nizozemske jača opcija koju tzv. mainstream mediji nazivaju „radikalnom“, a njezina se radikalnost sastoji tek u korespondiranju sa zdravim razumom.
Pobjeda Geerta Wildersa (Stranka za slobodu) u Nizozemskoj izazvala je konsternaciju u europskom političkom tzv. mainstreamu. Govori se o pobjedi populista i radikala, a špekulira se i o tome hoće li druge stranke (do sada vladajuća Narodna stranka za slobodu i demokraciju i Novi društveni ugovor) odbiti koaliciju s pobjedničkom strankom i tako onemogućiti dolazak „radikalne desnice“ na vlast.
Ključna tema nedavno održanih izbora u Francuskoj bile su migracije. Birači su poslali jasnu poruku da žele sigurnost i prestanak masovnog dolaska migranata.
Pitanje islama
Pitanje migracija u Nizozemskoj usko je vezano i uz islamsko pitanje. U knjizi „Čudna smrt Europe“ Douglas Murray primjećuje da su političari, akademici, novinari i drugi u Nizozemskoj naučili lekciju da je „kritiziranje islama, onako kako je u nizozemskom društvu dopušteno kritizirati sve druge religije, najblaže rečeno promijeni život i – u odsutnosti policijske zaštite – po svoj prilici znači smrt. Zemlji koja je u prošlosti njegovala propitivanje vjerskih istina i iznjedrila slobodne mislioce poput Spinoze sad je temi religije pristupala iznimno oprezno“.
U Nizozemskoj, Danskoj i drugim zemljama Europe političari koji se protive masovnoj imigraciji – a osobito priljevu nekih zajednica – žive pod stalnom policijskom zaštitom, većinu večeri odlaze na spavanje na drugo mjesto i katkad moraju živjeti u vojnim bazama.
Još 1990. u programu amsterdamske radiopostaje jedan je muslimanski vjerski vođa izjavio: „One koji se opiru islamu, islamskom poretku ili Alahu i njegovu proroku, prema šerijatskom zakonu imate pravo ubiti, objesiti, zaklati ili protjerati (prema: „Čudna smrt Europe“, str. 142.).
U skladu s ovim pozivom 2004. ubijen je nizozemski filmski producent Theo van Gogh koji se istaknuo kritiziranjem položaja žena u islamu.
Zanimljivo, posljednji film on je napravio o nizozemskom političaru Pimu Fortuynu, profesoru na marksističkome fakultetu, homoseksualcu, zagovorniku promiskuitetnog ponašanja i libertarijanskih stavova. Fortuyna je ubio jedan ljevičarski aktivist jer kritizirao islam.
I u promiskuitetnoj i permisivnoj Nizozemskoj došlo je do buđenja, a u tom kontekstu možemo tumačiti i nasilne događaje u Irskoj nakon što je jedan tamošnji migrant nožem napao djecu. Nasilje nije, dakako, rješenje, no tzv. mainstream mediji prešućuju zbog čega je do nasilja došlo.
Domicilnom stanovništvu jednostavno je dosta migrantskog nasilja. I tu činjenicu ne će promijeniti etiketiranje prosvjednika koje dolazi iz pravca polupismenih ljevičarskih piskarala.
Jačanje suverenističkih opcija nedvojbeno će se odraziti i na političku situaciju u Hrvatskoj.
Pitanje je vremena kad će tzv. radikalna desnica (a zapravo normalna desnica) osvojiti dovoljan broj mandata da se bez njezina sudjelovanja vlast jednostavno ne bude mogla obnašati.