Jedna je gospođa za vrijeme večere prezirno rekla (škotskom mudroslovcu Thomasu) Carlyleu: „Kakva je korist od te Vaše filozofije?“. Francuska revolucija bila je drastičan slučaj loše filozofije. Ali ako loša filozofija može dovesti do masovnih ubojstava i političkog kolapsa, uvelike nam je potrebna dobra filozofija koja će nas usmjeriti u drugom smjeru. Problem je u tome što je loša filozofija privlačna i optimistična – zašto bi vas inače zanijela? – dok je dobra filozofija skeptična, nema što preporučiti osim istine, koja je ujedno i njezino najdepresivnije obilježje.
Međutim, Božić je blagdan zahvalnosti i pravo vrijeme da od srca izrazim zahvalnost ovom pozivu koji me vodio kroz život i donosio utjehu u vlastitim mračnim vremenima. Priznajem, imati odgovore je divna stvar. Ali daleko je divnije imati pitanja i prepoznati da ta pitanja leže zakopana u najjednostavnijim stvarima, čekajući da ih naša znatiželja oživi. Posljednju godinu bavio sam se takvim pitanjem, potičući ih da ispune moj um plodovima, a to je nešto s čime navečer odem u krevet i probudim se ujutro. Pitanje je sljedeće: Zašto razlikujemo ispravno od neispravnoga i zašto mislimo da je to važno?
Naša prevladavajuća filozofija je filozofija oslobođenja, koja nam govori da su sve forme samoizražavanja legitimne i da ostvarenje sreće znači pustiti svima sve na veselje. Stara shvaćanja zagađenja i tabua, kaže naša filozofija, nemaju nikakvog utjecaja na to kako bismo sada trebali živjeti. Takvo je i pravovjerje: izravno, privlačno i optimistično kakva loša filozofija uvijek jest bila.
Zapravo, međutim, iako možemo izbaciti koncept zagađenja iz naših misli, ne može se isto izbaciti iz naših osjećaja. Nije trebao MeToo pokret kako bismo neobvezne povremene spolno odnosi mogli osjetiti kao kontaminaciju. Cijela književnost čovječanstva ide u tom pravcu. U čudnom histeričnom društvu koje sada nastaje jedva je dopustivo raspravljati o ovoj temi, pogotovo ako imate moje nedostatke: bijelac, muškarac, heteroseksualan, konzervativac… Ali ne mogu se suzdržati, jer je filozofija moj poziv.
Ritualno pročišćavanje obilježje je i judaizma i islama, a čistoća se u obje religije smatra putem do unutarnje čistoće. Ova unutarnja čistoća je na kocki u spolnim odnosima i ljubavi. Ali ima i duboku religioznu konotaciju, budući da je spremnost prema Bogu, samoprikazivanje Gospodaru stvorenja, od čije bismo milosti inače mogli nepovratno otpasti. Ova mi se misao živo dojmila dok sam pisao roman (The Disappeared), neizravno inspiriran strašnim događajima u Rotherhamu i (osobnim) čitanjem Kurana.
Vidio sam koncept čistoće kao ključan za ono što se dogodilo. Zlostavljači u slučaju Rotherham smatrali su svoje žrtve kao one koje su onečišćene (arap. najāsa – ritualno onečišćenje). Gubeći svoju čistoću djevojke više nisu imale što izgubiti. Zlostavljanje, u takvim okolnostima, postaje neka vrsta ritualnog ponovnog odigravanja gubitka statusa žrtve. Priča koju sam ispričao bila je o čistoći – priča o pokušaju jedne djevojke da je zadrži, druge da je vrati i o sestri njihovih zlostavljača, u njezinom pokušaju obrane tjelesne čistoće do smrti.
Većina ljudi u našem društvu odstupila je od simplistične vizije čistoće kao nevinosti. Ali što, u tom slučaju, znači čistoća? Postoji jedna velika umjetnička drama koje se muči s tim pitanjem i koje me stoga zaokuplja tijekom cijele ove godine – to je Wagnerov Parsifal. Djelo govori priču o „čistoj budali, koja spoznaje kroz samilost“, koja je pozvana spasiti zapuštenu vjersku komunu od strašnih učinaka prijestupa njezina kralja. Wagnerov Parsifal je jednostavna osoba koja ne može niti iskorištavati niti manipulirati drugima, ali se stalno predaje svojim interesima, nastojeći uspostaviti prave odnose gdje god može. Čistoća, za Parsifala, znači prepoznavanje drugoga kao pravog središta pažnje, tako da suosjećanje preuzima svaki drugi oblik moći.
Wagnerova drama odvela me u neka od najdubljih filozofskih pitanja, uključujući i ona o samom sebi (meni). Ja sam objekt, biće (stvar) od krvi i mesa. Ali također poznajem sebe kao subjekt, koji se prema drugima odnosi kao ‘ja’ prema ‘tebi’. Kako su subjekt i objekt povezani? S kojim pravom tvrdim da je ovo tijelo moje, a ovo ‘ja’ kao ono što te gleda ovim očima? Upravo ovdje, uvjerio sam se, počiva čistoća – u odnosu JA-TI, koja priznaje potpunu jednakost među nama.
I ti si, također, subjekt, slobodno mi se obraćaš pogledima i riječima, i stoga za mene nisi nešto što bih mogao iskoristiti. Ako te ipak tretiram kao takvu stvar, ukinuo sam barijeru između nas. Oskrnavio sam ono što je inače sveto, nedodirljivo središte volje. Sveo sam nas oboje na objekte i to je, na kraju, ono što zagađenje predstavlja. Teško je objasniti tu misao, a Wagner je ne predstavlja riječima, već glazbom koja izvire iz dubina njegovih čudesnih imaginativnih moći. Ali razmišljajući o zagađenju na ovaj način počela sam shvaćati zašto djevojke u mojoj priči tako napeto i tragično bježe od njega.
Ta vrsta meditacije pokazuje, nadam se, zašto je filozofija za mene bila i terapija i utjeha. Slažem se s velikim Sokratom da „neispitani život nije život za čovjeka.“ I sa zahvalnošću gledam na filozofiju, koja nije bila način života koji sam ja odabrao, već način života po kojem sam izabran i od kojeg se nikada nisam okrenuo. I ako se pitam što je to dobro učinilo za druge, mogu samo odgovoriti da je radost koju osjećam u razumijevanju stvari također radost koju nastojim prenijeti. Ako se drugi, čitajući rezultat, time tješe, onda je to najbolje što mogu učiniti; a ako im se ne sviđa, kao mnogima od njih, sretan im Božić u svakom slučaju.
Sir Roger Scruton
