Mačke imaju jednu nezgodnu osobinu, a ta je da stoje pored ceste te kada se automobil približi one baš tada skoče i krenu pretrčavati ulicu. Mnogo puta vozač primijeti tu neobičnu mačju aktivnost, stane na kočnicu i uz pokoju psovku nastavi dalje voziti sretan što nije zgazio jadnu macu koja ne zna da joj prijeti opasnost od vozila u prometu. Nekada vozač nije spreman i ne očekuje da će mu se mačka baciti pod kotače pa na žalost mačka strada.
U zadnje vrijeme smo svjedoci jedne neobične i, na žalost, dosta slične pojave. Postoje, naime, ti neki ljudi koje su uvjereni da su sigurni na pješačkom prijelazu. To niti gleda lijevo niti desno, nego samo pravo. Može automobil ići u susret, ali to zagrebačkog zombija ne zanima. Naime, zakon kaže da ako pješak stane na pješački prijelaz vozač mora stati i propustiti pješaka. I to je u redu i tako treba i mora biti. Vozač uvijek mora stati ako vidi pješaka i tu nema spora.
Ali ljudi, što ako vozač ne vidi pješaka? Što ako je vozač bolestan? Što ako je pijan? Što ako mu kočnice ne rade? Što ako je za volanom isti takav zombi koji ne gleda kuda vozi, nego bulji u svoj mobitel?
No to naše zagrebačke zombije niti najmanje ne zanima. Oni znaju da je Zakon rekao kako vozač mora stati i ne može drugačije. Tako zagrebački zombi hrabro korača ne gledajući niti lijevo niti desno, nego pogleda uprta negdje u daljinu. Dobro, zagrebački zombi često gleda u svoj mobitel pa se može tumačiti da nekada gleda i dolje.
Zagrebačkog zombija su uvjerili da onog trenutka kada kroči na pješački prijelaz dobiva supermoći i da ga pješački prijelaz u potpunosti štiti. Slično kao što su druge zombije uvjerili da ih štiti petnaest doza onoga što izaziva iznenaditis.
Jedino što zagrebačkog zombija može probuditi je škripa guma koju začuje netom što se bacio pod automobil. Tada zombi krene psovati i ljutiti se, jer zakon je tu jasan i tu nema dvojbe, vozač je kriv što mu se zombiji bacaju pod automobil.
Umjesto da se zagrebački zombi trgne i shvati da je živ i neozlijeđen, ne zato što je pogledao lijevo pa desno, ne zato što pazi na sebe, nego isključivo zbog pravovremene reakcije vozača, zombi tada krene ljutito psovati. Jer, zombi misli da se pješački prijelaz ne nalazi na cesti kojom idu automobili. To je njegovo prirodno stanište i zato se on vuče po cesti ne razmišljajući o tome da zapravo ugrožava svoj vlastiti, ali i druge živote.
Dragi čitatelji, učite svoju djecu da prije prelaska ulice, pa da je pedeset zebri nacrtano, obvezno stanu prije prelaska ulice te pogledaju lijevo i desno i tako provjere ide li neki automobil. Učite svoju djecu da obrate pozornost da ih je vozač primijetio te pričekaju da automobil stane prije nego krenu prelaziti ulicu. Učite ih da je to cesta i da na cesti pješaku prijeti opasnost. Učite ih da se ne vuku po cesti jer cesta nije namijenjena ljudima, nego automobilima. Učite ih da nakon što procjene kako im ne prijeti nikakva opasnost što prije prijeđu ulicu, ali ne dijagonalno nego pravocrtno. Učite ih da je pješački prijelaz oznaka vozaču da mora stati, ali da taj pješački prijelaz niti najmanje ne štiti pješaka od, ne daj Bože, neke nezgode. Učite ih da je zebra nacrtana na cesti, ali da ne postoje nevidljivi zidovi koji štite pješaka.
Učite svoju djecu da ne budu zombiji jer zombiji ne razumiju da poslije nije bitno tko je kriv. Ako pješak strada isključivo i samo zato što se bacao pod automobile što mu vrijedi ako vozača poslije zatvore na doživotnu?