Više od dvadeset godina nakon što je premijerno prikazan, Američki Psiho i dalje ima utjecaj na kulturu u svijetu. Film je nastao na temelju satiričnog romana Breta Eastona Ellisa, a radnja se vrti oko glavnog lika, investicijskog bankara i serijskog ubojice Patricka Batemana.

Ako pogledamo društvene mreže (Instagram, YouTubeu ili Facebook) naići ćemo na mnoštvo prikaza Patricka Batmana (to jest Christiana Balea), ako ga uopće možemo tako nazvati jer se u jednoj od uvodnih scena sam Patrick pita: „Tko je Patrick Bateman?“. Ovdje bi Lacanovsko poimanje stvarnosti moglo pripomoći, ali nije mi cilj analizirati film kao Slavoj Žižek.

Prije subjektivne analize Patricka Batemana treba istaknuti da radno mjesto na kojem Patrick Bateman radi je jednako kao i druga u okolini, uredi su jednake veličine s jednakim unutarnjim uređenjem. Među zaposlenicima ne postoje osobni odnosi, nego se smisao cijelog posla svodi isključivo na profit i status u društvu, pa zato i koriste iste kreditne kartice (početna scena). Ovaj opis nam pokazuje u kojem je smjeru otišlo američko društvo kasnih 80-ih, u permanentnu krizu, u kojoj se zapravo i danas nalazi.

Što se tiče samog sadržaja, kulturni kritičari mogu procijeniti film Američki Psiho prema standardima umjetnosti (recimo, remek-djelo ili propali projekt), jer je autor filma preuzeo da se, u činu proizvodnje filma, vodi pravilima “umjetnosti“ ili dekonstrukcije koji će drugi prosuditi. No, u ovoj subjektivnoj kritici ili standardu prosuđivanja krenuo bih od dva prikaza Patricka Batemana.

Prvi prikaz Patricka Batemana započinje tako da gledatelji dobiju dojam da se radi o tipičnom pripadniku povlaštene klase američkog društva (yuppie generacije). Patrick se na početku filma nalazi u društvu bankara, gdje se svi moraju jednako oblačiti, govoriti i misliti, što pokazuje da moderan čovjek krije svoj identitet ispod maske. U filmu postoji intenzivna usredotočenost na površinski izgled, što uzrokuje da ljudi postaju proizvodi. Imam li za te tvrdnje utemeljenje u filmu?

Najbolji primjer je zajednička večera bankara, gdje pripadnici buržujske klase slušaju Patricka dok govori kako se treba boriti protiv gladi u svijetu ili poticati tradicionalne vrijednosti, iako nitko od njih ne živi moralno. Prvi prikaz Patricka Batemana pokazuje plitkost, nedostatak emocionalne inteligencije i nemogućnost pronalaženja smisla u životu.

Besmisao i plitkost su isto tako vidljivi iz famozne scene “tko ima bolju posjetnicu” i druženja poslije božićne zabave kada se Patrick Bateman smije s Paul Allenom, u kojoj smijeh postaje odraz za nedostatak odgovora, nemogućnost da Patrick pokaže svoje JA, nego nastavlja glumiti, dok ne dođe do dekonstruktivnosti, tj. do nasilja.

Prvi prikaz Patricka Batemana je osobito privlačan mladima, koji na društvenim mrežama dijele isječke iz filma Američki Psiho pokazujući ono što bi oni htjeli biti, a to su status, moć i slava koji se ostvaruje kroz bogatstvo, što često postane bolest uma, koja je uostalom pratiteljica čovjeka kroz cijelu povijest čovječanstva. U isječcima na društvenim mrežama često se mogu vidjeti scene nasilja iz filma Američki Psiho, što bi u Nietzscheovskom tumačenju čovjeka upućivalo na to da odabirom nasilja čovjek skida masku i pokazuje svoje sebstvo.

Zašto mladi danas slijede primjer Patricka Batemana? Zato što po danu imaju jednu masku (uz pomoć koje su prihvaćeni u društvu), a po noći se prepuštaju hedonističkom ponašanju. Užitak bez smisla nikad nije doveo do sreće, pa ne treba čuditi što je među mladom populacijom prisutna sve veće depresija. U tom stanju mladi traže uzora kojeg će slijediti (možda je danas najbolji primjer toga Andrew Tate, TOP G, kako ga obožavatelji zovu).

Uz materijalnu komponentnu pokazuje se i ona duhovna, što je drugi prikaz Patricka Batemana. U drugom prikazu možemo uočiti da je Patrick potisnuo svoje JA i u tom trenutku etički zakoni postaju suvišni, nepotrebni. Više ne postoji apsolutna istina, identitet, mjerodavne institucije, nego se događa sveukupna kritika cijelog društvenog poretka i tradicije.

U takvom sustavu, onom koji je Patrick zamislio u svojoj glavi, a redatelj filma prikazao, možemo vidjeti nasilje. Oblik psihotične fantazije da se naudi drugima koji su oko nas (sličan primjer imamo od Svjetskog ekonomskog foruma, Billa Gatesa, Georgea Sorosa) jer profit više nije dovoljan. Potrebno je da drugi pate kako bi uz zadržavanje statusnog simbola određeni pojedinci mogli zadovoljiti svoje psihotične fantazije.

Uz zadovoljenje nagona individue treba spomenuti i sam individualizam, koji je zauzeo najvažniju komponentu u filmu, gdje moderan čovjek želi spaliti sustav vrijednosti, biti osvetoljubiv, nihilistički nastrojen i željan zadovoljenja nagona, ali u konačnici to dovodi do plača. Zato sam u naslov stavio da film Američki Psiho predstavlja cri du cœur (plač srca), jer u tamnoj noći činjenja zla, pojavljuje se besmisao, nemogućnost i tuga da se više zadovolje nagoni. Zašto to tvrdim? Jer destrukcija, ako izuzmemo religijsko tumačenje grijeha i ostanemo samo na lingvističkom i epistemološkom, nužno pokazuje stanje onoga što je razoreno, a čovjek počinjenjem zločina biva razoren.

Dobar primjer za to je završna scena filma koja prikazuje epistemološki imperativ redatelja da se Patricka dok priča s odvjetnikom prikaže kao tabula rasa, čovjeka koji više ne zna što je stvarnost. Mnogi bi ljevičari (kao Žižek) zasigurno u tom ništavilu zadnje scene okrivili kapitalizam kao uzrok svih problema današnjeg društva, ali polazim od postavke da film prikazuje iluzorni svijet u kojem se potiče pojedinca da zaboravi što je sreća, da zaboravi što su obveza i dužnost.

U odnosu obveze i dužnosti kršćanstvo pruža odgovor na potrebe čovjeka, koji se prihvaćanjem ideologije modernizma po ničemu ne razlikuje od hedonističkog čovjeka antike kojemu je sv. Pavao govorio o “nepoznatom” Bogu, a kojemu je prije obraćenja ideja kršćanstva zvučala paradoksalno.

Uz odnos, postoji i razlika između obveza i dužnosti koja nije samo verbalna, već ukazuje na razliku između onoga što bi u aristotelovskom smislu bio učinkovit i konačni uzrok kretanja. Prvo, obveze, za razliku od dužnosti, uključuju neku vrstu moralnog pokreta. Često je ideja vodilja modernizma (ali to je zapravo nastavak ideologije prosvjetiteljstva) da obveze predstavljaju čin nametanja. Obvezivanje se danas prikazuje kao oblik potlačenosti, jer pojedinac mora slušati nositelja legitimne moći, ali gdje bi bio čovjek bez obvezivanja?

Povijest odnosa pokazuje da je obvezivanje dio čovjekove biti od društvenih ugovora (koji bi Hobbes i Rousseau drugačije tumačili), jer u obvezivanju (od posla, obitelji, prijatelja) čovjek ostvaruje svoj potencijal u zajednici. Kao dobar primjer za nemogućnost obvezivanja možemo uzeti Patricka Batemana, koji se u filmu nije mogao obvezati, zapravo govori svojoj zaručnici da mu nije previše bitna jer pokreti koji ga vode prema njoj su krajnje konformistički.

Drugo, dužnost se može laičkim rječnikom prepoznati po poštivanju zakona u društvu, ali dužnost je mnogo više od toga. U autonomiji i slobodnoj volji osoba odabire dužnost kao oblik svijesti u kojem želi nešto činiti. Dužnost podrazumijeva trebanje njezina izvršenja na temelju prethodno predočenog i prihvaćenog ćudorednog zakona.

I u konačnici ono na što film nesvjesno upozorava je da se pojedinci kao Patrick Bateman vide kao oni koji više nisu dio čovječanstva, da je pravda mrtva i da je zlo jedina trajnost čovjeka. Kako je Nietzsche proglasio Boga mrtvim, tako ovaj film proglašava čovjeka mrtvim.