Ponedjeljak, 22. travnja 2024.

U tijeku je veliki rat za umjetnost

Tyler Durden (Brad Pitt) u kultnom filmu Fight Club (hrv. „Klub boraca“) nadahnuto poziva okupljene: „Čovječe, mi smo posljednja djeca povijesti. Nemamo svrhe ni mjesta. Nemamo veliki rat. Nemamo Velike depresije. Naš veliki rat je duhovni rat… naša Velika depresija su naši životi. Svi smo odgajani na televiziji da vjerujemo da ćemo jednog dana biti milijunaši, filmski “bogovi“ i rock zvijezde. Ali nećemo. I tu činjenicu polako učimo. I jako smo, jako ljuti (zbog toga)“.

Moderan čovjek ili, kako bi Brad Pitt rekao u prije navedenim rečenicama, “posljednja“ djeca povijesti svjesna su prevare srednjostrujaške kulture. Okus prevare i želja za autentičnim životom dovela je mnoge na promišljanje o smislu. U razmišljanju o smislu pojedinac se okreće konzervativnim vrijednostima. Zašto? Zato što stabilnost ukorijenjena u tradiciji može zadovoljiti čovjekove želje, a progres to ne može učiniti – uvijek se mora ići dalje.

Ovo su dva pogleda na stvarnost koja se odražavaju i na obrazovanje, kulturu, pa čak i umjetnost. O umjetnosti bih danas htio govoriti. Umjetnost bih – koristeći metafizički rječnik – definirao kao očuvanje vatre, a modernu umjetnost kao štovanje pepela. Nažalost, umjetnost je od sredine prošlog stoljeća u ekskluzivnom vlasništvu lijeve misli.

Unatoč ljevičarskom monopolu, posljednjih godina događa se opiranje takvoj umjetnosti, svojevrsno buđenje u Europi/Sj. Americi. Mnogi postaju svjesni o važnosti umjetnosti kao stupnju razvijenosti društva i protive se “progresivnim vrijednostima”.

Možda slike u nastavku članka potvrde tezu o popularnoj umjetnosti kao dokazu propale ideologije.

Prvo, knjižnica. Kako je nekoć izgledala, a kako danas izgleda.

Drugo, fontana iz 1651. (koja je umjetničko djelo) i tzv. “fontana“ iz 1971.

Treće, jedan primjer za usporedbu. Prva slika prikazuje crpnu stanicu iz 1865., a druga slika prikazuje katoličku katedralu iz druge polovice 20. stoljeća.

Četvrto, umjetničke slike. Nekoć i danas…

Ove usporedbe pokazuju da se umjetnici (i arhitekti) našeg vremena bave svime osim umjetnošću, pa smatraju važnim rješavati ekološke probleme ili ideološke pozicije.

Od moderne izgubljenosti nije pošteđena niti arhitektura – što je posebno uočljivo u arhitekturi gradova. Možda bi arhitekti trebali shvatiti da objekti napravljene prije više stoljeća imaju veće značenje za zaštitu okoliša jer se ne ruše stoljećima!

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...