Nakon što je intervju izazvao pozornost i oštre kritike dijela oporbene scene, Biščević se oglasio s opravdanjem kako je riječ o pogrješnom prijevodu. Intervju je, dodaje, autorizirao na hrvatskom jeziku i nije znao da će se tekst prevoditi na engleski jezik.

I hrvatsko izdanje ovoga časopisa publicira se na engleskom jeziku, tako da ne znamo kako to Biščević nije znao da će se intervju prevoditi, no ubrojimo i to među čuda hrvatske diplomacije.

To da Bi Biščević smatrao Domovinski rat građanskim ratom potpuno se uklapa u dosadašnje profile hrvatskih veleposlanika u susjednoj Srbiji. Umjesto da na to delikatno mjesto šalje veleposlanike sa snažno izgrađenom hrvatskom sviješću, veleposlanstvo Republike Hrvatske u Republici Srbiji do sada se redovito kapacitiralo projugoslavenskim i prosrpskim kadrovima.

Prije jugoslavenskog novinara Hidajeta Biščevića, koji je u intervjuu izrazio velike pohvale Beogradu, neukusne laude Beogradu i Srbiji izražavali su i veleposlanik Željko Kuprešak i njegov nasljednik, a Biščevićev predšasnik Gordan Markotić.

Kuprešak je svojedobno dao intervju za srbijanski Blic u kojemu je poručio: „Kad te Srbin zavoli, to je do kraja života“. Nikada nije eksplicirao koji ga je to Srbin zavolio, no Kuprešak je u istome razgovoru dodao: „Zagrepčani teško i rijetko prihvaćaju ljude. Ovdje u Beogradu situacija je posve drukčija, nitko te ne gleda poprijeko i svi te odmah prihvate. I to je ono što je prelijepo. Dok u Zagrebu nije tako. Tamo se još uvijek zna tko je stari purger, tko je stari Zagrepčanin, zna se tko su Dalmatinci, tko su Slavonci, a tko Hercegovci“.

Pljuvati po glavnom gradu države čiji si službenik – to je nezamislivo u bilo kojoj ozbiljnoj diplomaciji. No u Hrvatskoj je, očito, sve moguće, pa i to da nasljednik Gordan Markotić na Dan domovinske zahvalnosti šalje upit Ministarstvu vanjskih poslova s pitanjem treba li udovoljiti želji Beograda da se na veleposlanstvima zastava spusti na pola koplja.

Nije on vidio ništa sporno u tome da, ako mu se naloži, žaluje na obljetnicu „Oluje“. O slučaju bivše hrvatske veleposlanice u Crnoj Gori, Ivane Sutlić Perić, za koju je otkriveno da je bila suradnica srpske obavještajne službe i danas živi u Beogradu, nije bilo puno govora u hrvatskim medijima, ali ukazuje i na velike rupe u radu hrvatskih sigurnosnih službi.

Bez jake i kadrovski kvalitetno popunjene diplomacije niti jedna država ne može graditi snažnu poziciju u međunarodnim odnosima niti voditi adekvatnu globalnu i regionalnu politiku. U Hrvatskoj se diplomacija pretvorila u mjesto za zbrinjavanje bivših jugoslavenskih kadrova, ali i mjesto u kojemu se događaju vrlu mutne kriminalne radnje na koje je upozorio diplomat Damir Sabljak koji se zbog toga već godinama vuče po sudovima.

Hidajet Biščević, kako god, pokazuje se kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Međutim, ako na državnom politološkom fakultetu može predavati čovjek koji je pun razumijevanja za Slobodana Miloševića i koji smatra da je hrvatski referendum o samostalnosti bio „neliberalan“, onda se i za Hidu moralo pronaći mjesta na državnim jaslama, zar ne?