Dvije nove povijesne studije o odgovoru pape Pija XII. na židovski holokaust dolaze do oštro suprotnih zaključaka. Nije iznenađujuće da je negativna kritika Pija XII., a ne dokumentirana obrana ono što privlači pozornost, uključujući nedavne kolumne u New York Timesu i Associated Pressu.
David Kertzer, povjesničar sa Sveučilišta Brown, u knjizi „Papa u ratu“ tvrdi da je zabrinutost za Crkvu na područjima pod njemačkom okupacijom navela papu da slijedi ono što Associated Press naziva „paralizirajuće opreznim stavom“ prema Hitleru. Kertzerova negativnost prema Piju XII. ne će iznenaditi čitatelje zbog činjenice da je dobio Pulitzerovu nagradu upravo zbog knjige „Papa i Mussolini“ (iz 2014.), u kojoj se uočava njegova otvorena nesklonost prema kardinalu Pacelliju, državnom tajniku i nasljedniku Pija XI.
Papa je nedvojbeno bio oprezan, ali teško da je bio pasivan. S druge strane, njemački povjesničar Michael Hesemann u knjizi „Papi i holokaust“ zaključuje da, iako Pio XII. nije mogao spriječiti holokaust, bez njegovih napora broj ubijenih Židova bi bio daleko veći – riječ je o prosudbi koju očito dijele mnogi istaknuti Židovi i skupine koje su ga nakon Drugog svjetskog rata hvalile papu.
Tvrdnja da je papa Pio bio previše plašljiv da bi riskirao opovrgava činjenica da je početkom rata služio kao komunikacijski kanal između njemačkih vojnih časnika koji su planirali svrgnuti Hitlera i britanske vlade. A neuspjeh zavjere ni na koji način nije papina krivnja. Hesemann priča ovu priču s fascinantnim detaljima.
Istina je da osim odlomka u papinoj božićnoj poruci iz 1942. (koja je razbjesnila Hitlera), Pio XII. nije javno prosvjedovao protiv Hitlerove ubilačke rasne politike. Međutim, za to je postojao dobar razlog.
U srpnju 1942., dok je deportacija nizozemskih Židova u Auschwitz bila u tijeku, nacistički šef u Nizozemskoj pristao je poštedjeti židovske obraćenike na kršćanstvo ako katolički biskupi i čelnici protestantskih crkava budu šutjeli o zajedničkom prosvjedu koji su mu poslali. Vođe protestantskih crkava su se složili, ali je nadbiskup Utrechta dao pročitati prosvjed na sv. misama u svojoj biskupiji. Pet dana kasnije nacistički šef naredio je uhićenje svih katoličkih Židova i njihovo slanje u Auschwitz. To je uključivalo i karmelićansku sestru Tereziju Benediktu od Križa (sv. Edith Stein), koja će 1998. biti proglašena svetom.
Pio XII. je k srcu uzeo nizozemsku lekciju. Važnije od riječi – zbog kojih bi drugi patili – naredio je vatikanskim diplomatima da rade na zaštiti Židova diljem Europe, a u nekim slučajevima osigurao je vize Židovima za bijeg u sigurne zemlje pokušavajući im pomoći. Povjesničar Hesemann je detaljno opisao ove napore.
Oba povjesničara usredotočuju se na događaje iz listopada 1943. kada su njemački okupatori Rima počeli hvatati lokalne Židove s ciljem da ih pošalju u koncentracijske logore.
Kertzer uvelike ističe činjenicu da se Vatikan usredotočio na osiguravanje oslobađanja kršćanskih obraćenika između 1259 Židova uhićenih u prvoj akciji njemački vojske. Ali zašto ne? To su bili oni koje su Nijemci bili voljni pustiti. U međuvremenu, po papinoj naredbi, rimski samostani, odgojne institucije i sam Vatikan, zajedno s papinskom rezidencijom u Castel Gandolfu, pružili su utočište stotinama Židova. Hesemann smatra da je broj spašen na ovaj način znatno veći od službenih šest tisuća.
Ali ipak – zašto papa nije javno govorio protiv Hitlera? Kertzer za to krivi strah. Hesemann kaže da je Pio vjerovao „da je govorenje srebro, ali pomaganje zlato – i da najviše načelo uvijek mora biti spašavanje ljudskih života“. Prema službenim podacima ubijeno je šest milijuna Židova u holokaustu, a Hesemann je izračunao da bi bez napora Pija XII. bilo ubijeno više od sedam milijuna Židova.