Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista’”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se je razvoj omladine još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u „duhu Kominterninih direktiva“, te dodaje: „U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije“.[1]

Milovan Đilas diveći se SSSR-u piše: „Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni“.[2] Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: „Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću“.[3]

Servilnost prema Staljinu i SSSR-u ogledala se je i u partizanskim borbenim pjesmama prepunima hvalospjeva Staljinu i SSSR-u. Kotnik tako navodi pjesmu omiljenu u njegovoj četi: „Uz Tita i Staljina/ dva junačka sina/ nas neće ni pakao smest/ mi kročimo smjelo/ i dižemo čelo/ visoko mi stišćemo pest!“.[4] Prema svjedočenju nekadašnjega djelatnika OZNA-e, Vojne Kamalića, na Rabu se pjevala pjesma u kojoj je stajalo: „Hajd u borbu partizani,/ Slobode će stići dani!/ Partija nam hrabra mati,/ Tito, otac, brat.  /Rusija nam mila baka,/ Staljin dida drag“.[5] Partizani pak u Lici pjevali su: „Oj, Staljine, ti narodni bože,/ Bez tebe se živjeti ne može./ Hajde braćo, da mjerimo Drinu,/  Da gradimo ćupriju Staljinu./ Drug će Staljin i crvena zvijezda/ Uništiti fašistička gnijezda“.[6]

Tko su partizanima bili uzori svjedoči nam i hrvatski književnik i predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, Vladimir Nazor: „Drugovi i drugarice (…) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših ‘hrvatskih govorancija’ i jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo (…) Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (…) Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja…“.[7]

Da takvo servilno puzanje pred SSSR-om nije bilo samo prolazne naravi, bjelodano pokazuje drugi hrvatski književnik i veliki Titov prijatelj Miroslav Krleža. I nakon sukoba sa SSSR-om on naučava da nam je Moskva „u našim historijskim kretanjima bila stalnim svjetionikom. Govoriti danas (…) da smo balon koji se otkinuo te luta nošen zapadnim vjetrovima, znači nepoznavanje osnovnih elemenata naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti“.[8] Krleža dalje dodaje: „Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije koju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slobodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom drugom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina ostala: lenjinska“.[9]

Opsjednutost jugoslavenskih komunista i partizana SSSR-om i Staljinom imala je i svoje tragikomične strane. August Cesarec je 1940. u svojoj knjizi Putovanje po Sovjetskom Savezu. Na Uralu i Volgi pripovijedao bajke, po kojima redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima“. I dalje: „Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo [je] zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.[10]

Simo Dubajić također svjedoči o bajkama koje su se pripovijedale o životu u SSSR-u, te navodi da je „prepričavanje raja zemaljskog iz sovjetske Rusije“ bilo toliko „privlačno da nije bilo mesta sumnji u zlatne žlice i genijalnost kojom su obdareni svi građani šestine zemljine kugle. Pevali smo ‘Od Karpata do Kitaja’, uvereni da tamo vlada poredak ljubavi i mira, da nema prosjaka, niti sirotinje uopšte, kao kod nas. Svi su zaposleni, rade i pevaju. Svi su za mir i čitaju ‘Ne ubij’. Tolstoja i Dostojevskog zna svako dete…“.[11]

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

[1] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, Zagreb, 1990., 5.

[2] Milovan ĐILAS, Članci 1941.-1946.,  Zagreb, Kultura, 1947., 34.

[3] Isto, 170.

[4] J. KOTNIK, Svi umiru jednako, 100. Autor te poznate partizanske koračnice je hrvatski književnik V. Nazor. Usp.  Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Globus, Zagreb, 1990., 23.

[5] Tomislav VUKOVIĆ, „Šokantno kazivanje nekadašnjega djelatnika OZNE (4). Pali su pod zrnom strojnica pjevajući vjerske pjesme“, Podlistak, Glas Koncila,  49./2010., br. 13 (1866),  Zagreb, 28. ožujka 2010., 25.

[6] I. BANAC, Sa Staljinom protiv Tita , 22.-23. Usp. V. DEDIJER, Dnevnik, 3. izd., Beograd, 1:333.

[7] Narodna borba, br. 1., „ mart“ 1943., 12. – 14. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, 228.

[8] Miroslav KRLEŽA, „O kampanji Informacionog biroa“, Gdje smo i kako smo: suvremene političke teme, Oslobođenje, Sarajevo, 1988., 64.

[9] ISTI, „Informbirovska hajka traje“, Gdje smo i kako smo: suvremene političke teme, 66.

[10] August CESAREC, Putovanje po Sovjetskom Savezu, Zora, Zagreb, 1964., passim.

[11] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, Ispovedna autobiografska hronika – Knjiga I, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o., Beograd, 2006., 62.

NAPOMENA: Podlistak je izvorno objavljen u časopisu “Politički zatvorenik” tijekom 2010. godine.