3. Na ovom svijetu duše, koje Boga ljube, najviše muči i straši to; bojeći se da neće Boga ljubiti, niti od njega biti ljubljene. Ali u raju duša je sigurna da ljubi Boga i da nju Bog ljubi; vidi da je sretno izgubljena u ljubavi svog Gospodina i da ju Gospodin drži u svom zagrljaju, kao dragu kćerku i vidi, da se ova ljubav nikada ne će pretrgnuti.
Što duša bolje spozna koliku je Bog imao ljubav prema nama postavši čovjekom i umrijevši za nas; koliko je imao ljubavi ustanovivši Presveti Oltarski Sakrament, Bog dajući samog sebe za hranu nevoljnom crvu! Sve to više će se raspaljivati božanskom ljubavlju! Onda će duša vidjeti sve pojedine milosti, kojima ju je Bog oslobađao iz tolikih napasti, tolikih pogibelji njezinog izgubljenja; i onda će vidjeti one žalosti, progonstva, bolesti i gubitke, koje je držala za kaznu Božju i nesreće, da je to sve bila sama ljubav, kojom ju je božanska providnost vukla u Raj. Osobito će vidjeti strpljivost, kojom ju je Bog nakon tolikih grijeha podnosio, i milosrđa od Njega primljena, te tolike rasvjete i ljubazne pozive. Odozgora sa onog blaženog brda vidjet će tolike duše u Paklu, koje su osuđene s manje grijeha, nego ih je ona imala, a sebe će vidjeti već spašenu, da posjeduje Boga i sigurna da ono najveće dobro kroz sve vjekove neće izgubiti.
Blaženi će dakle zauvijek uživati onu sreću, koja će kroz sve vjekove svakog časa kao nova bivati. Uvijek će željeti onu slavu i uvijek ću ju dobivati; uvijek zadovoljna, uvijek žedna, uvijek zasitna; da, jer želja rajska ne muči, niti uživanje dosađuje. Kako su god osuđenici posude pune srdžbe, tako su blaženi posude pune zadovoljstva, tako da većeg uživanja ne mogu zaželjeti. Govori sv. Terezija, i na ovom svijetu, kad Bog koju dušu uvodi u svoju božansku ljubav, tako ju sretno opije, da izgubi svaku želju za dobrima ovog svijeta. Ali pri ulazu u raj, oh, koliko će se još više izopijati njegovom ljubavlju, kako veli David. Onda će se dogoditi, kad se duša nade slobodna i padajući u zagrljaj svom najvećem dobru, tako će se božanskom ljubavlju opiti, da će se sretno zauvijek izgubiti u Bogu, to jest sebe će tad sasvim zaboraviti, i od onog časa unaprijed na drugo ne će misliti, no kako će hvaliti i blagoslivljati ono neizmjerno dobro, koje posjeduje.
Kad nas, dakle, što žalosti ovdje, tješimo se i strpljivo podnosimo uzdajući se u raj. Opat Zozimo upita sv. Mariju misirku, kako je kroz toliko godina mogla živjeti sama u pustinji? Odgovori: „S ufanjem u raj“. Sv. Pilip Neri, budući da mu je bila ponuđena kardinalska čast, zavitla kapicu u zrak, veleći: „raj, raj“. Fra Egidio franjevac, kad bi čuo spomenuti raj, digao bi se u zrak.
Na isti način i mi, kad se nađemo ožalošćeni ovdje, podignimo oči k nebu i utješimo se, govoreći: raj, raj. Pomislimo, ako ostanemo vjerni Bogu, da će jednog dana prestati sve ove nevolje, patnje i strahovanja, i biti ćemo uvedeni u onu blaženu domovinu, gdje ćemo zauvijek ostati sretni, dakle Bog bude Bogom. Očekuju nas sveti, očekuje Marija; a Isus stoji s krunom u ruci, da nas kraljem učini u onom nebeskom kraljevstvu.
Molitva: Dragi moj Spasitelju, ti si me naučio moliti: Dođi kraljevstvo tvoje. Tako te dakle sad molim da dođe tvoje kraljevstvo u moju dušu, tako da ti nju zaposjedneš, a ona tebe, najveće dobro. O, Isuse moj, nisi ništa štedio da me spasiš i moju ljubav stekneš; spasi me dakle i moj spas neka bude, ljubeći te zauvijek na ovom i na drugom svijetu. Toliko sam li puta okrenuo leda i sa svim tim pokazuješ mi da ti neće biti ispod časti držati me u svom zagrljaju u raju kroz sve vjekove, i tolikom ljubaznošću, kao da te nikada ni vrijeđao nisam; i znajući ja za to, hoću li moći drugo ljubiti osim Tebe, vidjevši da hoćeš da mi daš raj, nakon što sam toliko puta zaslužio Pakao? Ah moj Gospodine, kamo sreća, da te nikada nisam uvrijedio! O da se nanovo rodim uvijek bih te ljubio! Ali, stvar je gotova. Sad drugo ne mogu, nego pokloniti ti ovo malo života što mi preostaje. Da, sav ti se darujem, sav se posvećujem tvojoj ljubavi. Izađite iz mog srca, svjetske požude, ustupite mjesto mom Bogu, koji hoće da njim vlada. Da, zaposjedni me svega, moj Otkupitelju, moja ljubavi, moj Bože. Od sada u naprijed neću na drugo misliti, nego kako ću ti udovoljavati. Pomozi mi svojom milošću; uzdam se u tvoje milosrđe i tvoje zasluge. Uvijek umnožavaj u meni tvoju ljubav i želju da ti ugađam. raj, raj! Kad će to biti, Gospodine, da ću te ugledati licem u lice? I uhvatiti se oko tebe bez. ikakvog straha da ću te ikad više izgubiti. Ah! Moj Bože, drži svoju ruku iznad mene da te nikad više ne uvrijedim. O, Marijo, kad ću pasti pred tvoje noge u raju? Pomozi mi. Majko moja, ne daj da se izgubim i da ostanem daleko od tebe i tvog ljubaznog Sina.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.