Nesposobni da Bogu vratimo dug onako kako to zahtijeva pravda, možemo barem pokušati nadomjestiti ga zahvalnošću. Čak i najsiromašniji prosjak, koji nema čime uzvratiti na darovanu milostinju, uvijek može priznati dobrotu tako što će pokazati zahvalnost svom dobročinitelju. U istom se položaju nalazimo i mi pred Bogom: ništa nije doista naše; sve što jesmo i sve što imamo dolazi od Njega. Zato, kao odgovor na Njegovu neizmjernu darežljivost, možemo samo upotrijebiti darove koje nam daje da Mu izrazimo zahvalnost. „U svemu zahvaljujte; jer to je volja Božja u Kristu Isusu za vas” (1 Sol 5,18).
Bog, koji nas obasipa blagoslovima s bezgraničnom velikodušnošću, ima potpuno pravo očekivati našu zahvalnost. Ipak, ta osnovna gesta ponizne duše često izostaje – čak i kod dobrih ljudi, pa i kod onih koji su od Boga primili najviše milosti. Isus se sam potužio na takvu nezahvalnost kada se, od desetorice gubavaca koje je izliječio, samo jedan vratio zahvaliti: „A gdje su ostala devetorica? Zar se nije našao nitko da se vrati i dade slavu Bogu, osim ovog tuđinca?” (Lk 17,17–18).
Znakovito je da su nezahvalni bili upravo oni koji su bili bliži Isusu po podrijetlu, u povlaštenijem položaju od stranca koji se vratio. Ponekad upravo oni koje je Krist posebno pozvao, koje je obdario osobitim pozivom, pokazuju najmanje zahvalnosti.
Kao da se obilje primljenih milosti toliko umnožilo da je otupilo njihovu osjetljivost na Božje darove. Kao da više ne primjećuju njihovu veličinu, ni činjenicu da su potpuno besplatni. U njihovim se srcima zahvalnost kao da je presušila. „O, kako veličina Njegovih dobročinstava osuđuje nezahvalne!” uzvikuje sv. Terezija (Uzdasi duše k Bogu, 3).
Nezahvalnost uvijek djeluje na štetu duše. Dovoljno je prisjetiti se propuštenog blagoslova devetorice gubavaca: jer se nisu vratili zahvaliti, ostali su bez riječi koje je zahvalni gubavac jedini čuo – „Vjera te tvoja spasila” (Lk 17,19). Njihova ih je nezahvalnost lišila zdravlja duše, milosti neizmjerno dragocjenije od zdravlja tijela.
Sv. Bernard piše: „Nezahvalnost je neprijatelj duše, uništavatelj zasluga i krjeposti; uzrokuje gubitak milosti. To je užareni vjetar koji isušuje vrelo pobožnosti, rosu milosrđa i bujice milosti.”
Zahvalnost, naprotiv, privlači nove darove i nove milosti; otvara duši vrata Božje darežljivosti. No ta zahvalnost mora biti iskrena i srdačna, te mora obuhvatiti sve Božje darove. „Svaki dar Božji, bio velik ili malen, treba biti zahvalno priznat; ni najmanja milost ne smije biti zaboravljena“, piše sv. Terezija. Takva zahvalnost raste samo u poniznom srcu koje je svjesno vlastitog siromaštva i koje zna da bez Boga ne može ništa.
Moguće je, naime, zahvaljivati Bogu usnama, a u srcu pripisivati primljene milosti vlastitim zaslugama. Takva je bila lažna zahvalnost farizeja koji je molio: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi” (Lk 18,11). Iz konteksta je jasno da ovaj oholi čovjek nimalo nije priznavao vlastitu ništavnost, niti je Bogu pripisivao ono malo dobra što je možda imao.
Ponizan čovjek ima drugačiji stav: ako je učinio neko dobro ili živio krjepost, uvjeren je da je sve plod milosti. Zato svaki Božji dar – i svako dobro djelo koje izvede – postaje za njega nova prigoda za zahvaljivanje Bogu, izvoru svakog dobra.
Tko može u potpunosti izraziti zahvalnost za svaku misu, svaku pričest, svaku ispovijed? Svaka od tih milosti, pa i kad se ponovi tisuću puta, budi istu živu zahvalnost kao da je riječ o sasvim novom daru. I doista jest: svaki sakrament, svaki Božji poticaj, svaka stvarna milost, svaka duhovna ili materijalna pomoć donosi novu snagu, novi život, novu ljubav. Blažena je duša koja to prepoznaje i zahvaljuje Bogu!
Ako obilje Božjih dobročinstava u nama ne donosi razmjerno duhovne plodove, razlog vjerojatno leži u nedostatku zahvalnosti. A poželimo li proniknuti dublje u korijen toga nedostatka, gotovo uvijek ćemo otkriti – manjak poniznosti.