Ako Crkva želi nastaviti preobražavati i očovječivati svijet, kako bi se mogla odreći ljepote u svojoj liturgiji – one ljepote koja je tako duboko povezana s ljubavlju i sjajem Uskrsnuća?
To pitanje, koje je postavio papa Benedikt XVI., zapravo je retoričko. Odgovor je jasan: Crkva ne može nastaviti preobražavati i humanizirati svijet ako se odrekne ljepote liturgije. „Bez toga”, nastavio je kardinal Ratzinger, „svijet će postati prvi krug pakla.” Obnova liturgijske ljepote stoga je, u najdubljem smislu, spašavanje svijeta od samoga pakla.
Za Benedikta XVI. ljepota je neodvojiva od svetosti i istine. Kako nas podsjeća, „jedina doista učinkovita apologija kršćanstva svodi se na dva argumenta: svetce koje je Crkva iznjedrila i umjetnost koja je izrasla iz njezina krila”.
Malo je mjesta na kojima se ljepota svetosti, liturgije i sakralne umjetnosti očituje s takvim zapanjujućim sjajem kao u svetištu svetoga Josipa u Detroitu. Nedavno sam ondje održao glavno predavanje na donatorskoj svečanosti i mogu osobno posvjedočiti o zadivljujućoj ljepoti te veličanstvene gotičke crkve, koja poput svetoga stražara stoji usred gradskog krajolika, s tornjem usmjerenim prema nebu.
Rijetko sam gdje u kršćanskom svijetu, bilo u Starome bilo u Novome svijetu, vidio tako slavnu građevinu podignutu na slavu samoga Boga. Ona ravnopravno stoji uz najveće gotičke crkve svijeta. Gledajući njezinu veličanstvenu vanjštinu, a još više kročivši preko praga u njezinu nebesku unutrašnjost, nisam mogao ne prisjetiti se besmrtnih riječi G. K. Chestertona o slavi gotike: „Istina o gotici jest, prije svega, da je živa, i drugo, da je u pokretu. Ona je Crkva vojujuća; jedina borbena arhitektura. Svi su njezini tornjevi koplja u mirovanju, a svi njezini kameni blokovi usnulo kamenje u katapultu.”
Prepuštajući se vjerničkoj mašti, Chesterton je zamišljao kako „lukovi zveče poput mačeva dok se križaju”. Stupovi su mu se činili kao „golema stopala carskih slonova”, a kameno lišće „vijorilo je poput zastava koje idu u bitku”. Veliko zvono slalo je svoju grmljavinu odozgo, dok je orguljaška glazba uzdizala svoju odozdo. I samo kamenje kao da kliče Božjoj ljubavi. „Žednogrli gargojli trubili su s krovova i vrhunaca”, a s pulta je „orao strašnoga evanđelista tresnuo mjedenim krilima”.
U tim Chestertonovim riječima vidimo da je ljepota živa. Živa je živom prisutnošću živoga Boga. Ona je Božja veličina koja se objavljuje u stvorenome svijetu i u ljudskoj kreativnosti.
Upravo je zato tragično – usuđujemo se reći i sablažnjivo – kada se takvoj ljepoti dopusti da umre zbog ravnodušnosti i zapuštenosti. A upravo se takva sudbina činila neizbježnom za svetište svetoga Josipa sve do njegove izvanredne obnove i svojevrsnog uskrsnuća pod brižnim vodstvom kanonika Instituta Krista Kralja. Njima je detroitski nadbiskup prije deset godina povjerio tada već ozbiljno zapuštenu crkvu.
Katolička crkva svetoga Josipa osnovana je 1855. godine zahvaljujući njemačkim doseljenicima. Današnja crkva dovršena je 1873. i tijekom povijesti grada ostala je njegova visoka i postojana duhovna prisutnost – svjetionik nade i u najbeznadnijim vremenima. No početkom ovoga stoljeća broj se vjernika toliko smanjio da je župa svetoga Josipa spojena s dvjema susjednim župama, a mnogi su se pitali može li crkva uopće ostati otvorena.
Prekretnica je nastupila 2016. godine, kada je nadbiskup pozvao Institut Krista Kralja da preuzme brigu o župi i obnovi crkvu. Kanonici su pokrenuli veliku kampanju povijesne obnove – višegodišnji i višemilijunski projekt obnove crkve i njezina okruženja. Godine 2020., prepoznajući snažan duhovni život koji se ondje nudi župljanima i hodočasnicima, nadbiskup je crkvu uzdigao na status svetišta.
U središtu obnove i uskrsnuća svetišta svetoga Josipa nalazi se sjaj tradicionalne liturgije i liturgijske glazbe koju izvode zbor, muška schola, cappella i ljetni muški zbor Cantatio. Liturgijski život odražava se i u obnovljenom životu župe. Desetljećima nakon zatvaranja župnih škola, svetište je ponovno postalo središte obrazovanja: ondje djeluje tjedna kućnoškolska zajednica, održava se večernji dječji vjeronauk koji vode kanonici – svaki od tih programa okuplja više od stotinu djece, a raste i dječji zbor.
Godine 2024., zahvaljujući velikodušnim dobročiniteljima, Institut Krista Kralja kupio je zemljište od pet jutara uz svetište, s pogledom na buduće širenje kompleksa i potrebe rastuće župne zajednice.
Tajna uspjeha svetišta i novoga života koji je donijelo katolicima Detroita, ali i samome gradu, nalazi se u svakodnevnim tradicionalnim latinskim misama, redovitim pobožnostima, liturgijskoj pouci i živom župnom zajedništvu. Ništa od toga nije se činilo mogućim prije deset godina, kada su kanonici preuzeli brigu o crkvi.
Veličanstvena ljepota gotičke građevine u srcu grada tada se raspadala u prah. Crkva je propadala, a njezina je zapuštenost bila gorak plod nemara. Nedjeljnoj misi prisustvovalo je tek nekoliko desetaka starijih župljana. Oni koji nisu imali vjere u budućnost vjere tonuli su u beznađe. Činilo se da ne preostaje ništa drugo nego posljednji put zaključati crkvena vrata i pustiti svetoga Josipa da umre.
Ali nije umro. Ustao je od mrtvih.
Njegovo se uskrsnuće može promatrati kao čudo, ali ono je ujedno i živ dokaz da je Benedikt XVI. bio u pravu: Crkva može nastaviti preobražavati i humanizirati svijet samo ako obnovi ljepotu svoje liturgije – onu ljepotu koja je tako blisko povezana s ljubavlju i sjajem Uskrsnuća.