Neke su stvari jednostavno previše lijepe da bi ih se moglo izraziti riječima.
Slavno Uznesenje Blažene Djevice Marije upravo je jedan takav primjer. Nikakve riječi, koliko god bile lijepe, ne mogu dočarati svu čudesnost njezina uznesenja na nebo, gdje se pridružila svome nebeskom Sinu u Njegovu Kraljevstvu. Pred tim otajstvom riječi ostaju nedostatne.
Jedini primjeren odgovor na tako slavno otajstvo jest zadivljena šutnja. Upravo u toj poniznoj šutnji možemo dopustiti da nas zahvalno čuđenje povede prema kontemplaciji koja um i srce otvara Božjoj prisutnosti. Tako se, premda nesavršeno i nedostatno, sjedinjujemo s Gospinim Uznesenjem u Njegovu prisutnost. U takvu čuđenju možemo se s njom sjediniti u Njemu.
Ipak, i usred čuđenja postoji vrijeme za riječi.
Postoji vrijeme kada podižemo glas u hvali i klanjanju. Postoji vrijeme za gregorijanski koral, vrijeme za polifoniju, vrijeme za himne. A postoji i vrijeme kada se izražavamo riječima poezije jer u poeziji same riječi pjevaju. Moglo bi se čak reći da proza govori, a poezija pjeva.
Pred nečim tako pjesničkim kao što je Gospino Uznesenje pravo je i prikladno uzdići se iznad čiste proze u područje stiha.
U duhu nedavno proslavljene svetkovine Uznesenja osvrnimo se na tri pjesme nadahnute ovim velikim otajstvom.
Prvu je napisala danas gotovo zaboravljena pjesnikinja Eleanor Downing. Njezina pjesma „Na svetkovinu Uznesenja“ uvrštena je u znamenitu Antologiju katoličkih pjesnika Joycea Kilmera. Počinje pitanjem koje pjesnikinja upućuje Blaženoj Djevici:
Marijo, pred našim očima uznesena,
u oblak odjevena, bijela i bez ljage,
zašto ti oči poput zvijezda sjaje,
dva plamena ljubavi?
Djevica odgovara da su njezine oči uprte u Njegovo slavno lice, u Onoga koji ju je „odjenuo i okrunio“ milošću.
Druga pjesma anonimni je stih iz srednjovjekovne Engleske pod naslovom „Uznesenje“, koji sam uvrstio u vlastitu antologiju Poems Every Catholic Should Know (Pjesme koje bi svaki katolik trebao poznavati).
Kao i prva pjesma, i ova je oblikovana kao dijalog. Ovoga puta Djevici se ne obraća pjesnik, već Krist svojoj Majci:
Dođi, mila moja, dođi, cvijete moj,
dođi, golubice moja, zaklone moj,
dođi, Majko moja, sada sa mnom ti,
jer kraljicom Neba učinit ću te.
Blažena Djevica na Sinov poziv odgovara čistoćom i snagom majčinske odanosti:
Slatki Sine moj, svom ljubavlju svom,
s tobom dolazim u nebeski dom;
gdje si sada ti, neka budem i ja,
jer sva moja ljubav tebi pripada.
Dok je ovaj anonimni stih nastao u vrijeme „vesele Engleske“, kada je zemlja još bila duboko katolička, posljednja pjesma djelo je svetca i mučenika.
Napisana je nakon što su tiranski Henrik VIII. i njegovi nasljednici Edward VI. i Elizabeta I., prozvana „Krvava Bess“, otrgnuli Englesku od katoličke vjere.
Pjesma „Uznesenje Naše Gospe“ sv. Roberta Southwella izraz je duboke pobožnosti prema Blaženoj Djevici, ali i snažna obrana pravovjernog nauka o otajstvu Uznesenja u vremenu kada su protestanti katolike napadali zbog navodne „mariolatrije“.
Southwell, koji će 1595. godine podnijeti mučeništvo zbog „zločina“ što je bio katolički svećenik u Engleskoj Elizabete I., pjesmu započinje teološkim tumačenjem Uznesenja kao logične i neizbježne posljedice Marijina Bezgrješnog začeća:
Ako je grijeh zarobljen, milost slobodu stječe,
od kletve grijeha nedužan je slobodan;
grob je tamnica grešniku kad umre,
bezgrešnomu samo prijestolje pristaje.
Druga strofa našu nesposobnost da potpuno razumijemo otajstvo Uznesenja povezuje sa zaslijepljenošću naše grješne naravi. Zbog istočnoga grijeha ne možemo gledati onako kako bismo trebali:
Zaslijepljeno oko prigušenu svjetlost traži,
a pogled na izmaku počiva u sjeni;
no oči orla k najjačemu svjetlu streme,
živ pogled nalazi radost u visinama.
Ptica slabih krila nisko nad tlom leti,
a naš se kraljevski Orao k nebu penje.
Mi ne možemo gledati Božje lice jer nam oči zasljepljuje Njegova svjetlost. Ona koja je bez grijeha može gledati savršenom jasnoćom savršene ljubavi.
Mi ne možemo letjeti vrlo visoko ni daleko od zemlje jer nas grijeh drži prikovanima uz tlo. Djevica je, poput kraljevskoga orla, slobodna uzdići se do samih nebeskih visina.
Posljednja strofa smješta otajstvo Uznesenja u jednostavnu i neoborivu Gospodinovu pravednost, koja Bezgrješnoj Majci Božjoj daje ono što joj s pravom pripada:
Dragulj svojoj vrijednosti, zaručnica ljubavi svojoj uzlazi,
kraljica prijestolju, svom nebeskom Kralju;
Njegov je dvor svečanim slavljem prati,
a zborovi svetaca pjesmom je pozdravljaju.
Zemlja vraća plijen koji joj nije pripadao,
Nebo polaže pravo i odnosi nagradu.
Posebna ljepota ove čudesne pjesme, iznad svega što same riječi mogu izraziti, krije se u činjenici da se njezin autor sada i sam nalazi među zborovima svetaca o kojima je pisao.
Možemo se radovati što se sv. Robert Southwell danas, zajedno sa svom nebeskom zajednicom, raduje slavnom Uznesenju Kraljice Neba i Kraljice svih svetih, u vječnoj prisutnosti Sina koji je položio pravo na svoju nagradu i odnio je u Nebo.