Istraživanje prema kojem je samo tri posto građana zadovoljno prisutnošću stranih radnika otkriva duboku društvenu nelagodu. Velika većina Hrvata ne bi stranca prihvatila ni kao prijatelja ni kao člana obitelji. Ne zbog mržnje, nego zato što osjeća da se masovna imigracija odvija bez kontrole, bez rasprave i bez jasnoga plana.
Razlozi nezadovoljstva su sigurnosni i ekonomski: strah od kriminala, pritisak na tržište rada, pad radnih standarda. Narod vidi ono što političke i ekonomske elite odbijaju priznati.
Imigracija se prikazuje kao nužnost zbog iseljavanja i manjka radnika, no izostaje odgovor zašto Hrvati uopće odlaze. Ako mladi napuštaju zemlju zbog niskih plaća, poreza i stambene nesigurnosti, tada masovni uvoz radne snage ne rješava problem, nego održava loš sustav. Najveća pogrješka jest zamjena demografske obnove – imigracijom, što dugoročno slabi identitet i društvenu stabilnost.
Europa je pokušala kompenzirati demografski pad uvozom stanovništva, stvarajući nove sigurnosne i kulturološke napetosti. Ako želi opstati, mora obnoviti vlastito stanovništvo, a ne trajno ga zamjenjivati.
Činjenica da gotovo 70 posto građana strahuje od kriminala trebala bi izazvati ozbiljnu raspravu. Umjesto toga, svaka kritika imigracijske politike proglašava se ksenofobijom. Hrvatska je premala da bi podnijela velike priljeve ljudi iz drukčijih kulturnih miljea bez selekcije i integracije.
Politička elita ubrzava uvoz radne snage, dok narod jasno iskazuje neslaganje.
Tri posto zadovoljnih nije pritom statistička zanimljivost, nego upozorenje. Hrvatskoj treba demografska obnova, povratak iseljenika, potpora obiteljima i stroga selektivna migracija uz sigurnosne i kulturne kriterije.
Europa, pak, mora prestati svoje demografske probleme rješavati uvozom stanovništva, jer zajednica koja odustaje od sebe – nestaje.
