Hrvatska politička scena već godinama podsjeća na sustav za zbrinjavanje ljudi koji izvan politike teško mogu ostvariti ozbiljniju karijeru. Posljedica je to šireg društvenog problema: sposobni i ostvareni pojedinci sve rjeđe ulaze u politiku, dok prostor prepuštaju onima kojima je politika prije svega sredstvo osobne promocije i egzistencije.
Zbog toga je prag iznenađenja odavno spušten vrlo nisko. Ipak, predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić uspio ga je dodatno pomaknuti izjavom da „fašisti više nisu ljudi s dva zuba koji jedu janjetinu i luk“, nego „moderni radikalni desničari koji nose odijela“.
Takva formulacija otkriva više o autoru nego o onima kojima je namijenjena. U nekoliko riječi sadržani su klasni prijezir, socijalna bahatost i dobro poznata salonsko-ljevičarska nadmenost. Oni koji se godinama predstavljaju kao zaštitnici „malog čovjeka“ često prvi pokažu prijezir prema njegovim navikama, ukusima i načinu života.
Još je zanimljivija olako izrečena optužba za fašizam. Kad nedostaje sadržaja, programa i ideja, na scenu stupaju etikete. Politički protivnik prestaje biti suparnik i postaje moralna prijetnja. Hrvatska ljevica tu samo slijedi obrazac svojih ideoloških prethodnika.
Tijekom 20. stoljeća komunistička tradicija gotovo je sve protivnike proglašavala fašistima. Konzervativci, liberali, nacionalisti, demokršćani, pa čak i socijaldemokrati u određenim razdobljima, završavali su pod istom etiketom fašizma. Dovoljno je bilo odstupiti od službene linije. Taj refleks prisutan je i danas: dio dominantan dio ljevice u Hrvatskoj gotovo svaki izraženiji iskaz hrvatstva, domoljublja ili nacionalnog ponosa nastoji proglasiti ustaštvom i fašizmom, što predstavlja oblik političke patologije.
Metoda je jednostavna: protivnika se moralno diskvalificira kako bi se izbjegla rasprava o argumentima. Jednom kada je netko proglašen „fašistom“, dijalog postaje nepotreban.
Ako se već govori o transformacijama političkih ideologija, vrijedi primijetiti da su i komunisti prošli određenu evoluciju. Više ne lože parket i ne peru noge u Manduševcu, ali mnogima su zdravorazumske pozicije i dalje teško razumljive. Promijenila se forma, no ostali su moralna nadmenost, etiketiranje i nesposobnost za argumentiranu raspravu.
Posebno je porazno čime se hrvatska ljevica bavi 2026. godine. Umjesto gospodarstva, demografije, energetike, migracija ili sigurnosti, politička energija troši se na lov na nepostojeće fašiste i relativiziranje komunističkih zločina. Dok građani očekuju odgovore na konkretne probleme, nude im se kulturni ratovi i ideološke podjele. Pritom je posebno upadljivo da hrvatska ljevica već godinama ne uspijeva ponuditi uvjerljiv gospodarski ni razvojni program koji bi građanima dao odgovor na ključna pitanja demografije, konkurentnosti, investicija i životnog standarda.
U tome leži glavni problem. Ljevica danas biračima nudi vrlo malo sadržaja. Politički prostor popunjava kulturnim ratovima, moralnim panikama i pokušajima „fašizacije“ Hrvatske. Umjesto razvojnih tema, javnost dobiva etikete i histerizirane rasprave.
Poseban primjer političke akrobatike ovih je dana ponudio Ranko Ostojić tvrdnjom da su birači HDZ-a odgovorni za zločin koji je Kristijan Aleksić počinio u Drnišu. Takva logika političke protivnike pretvara u kolektivne krivce za postupke pojedinaca. Pritom se zaboravlja da je upravo Ostojić bio ministar unutarnjih poslova kada je isti počinitelj teško ranio jednu djevojku. Srećom, ozbiljni ljudi ne koriste načelo kolektivne krivnje.
SDP pritom sve više ostavlja dojam stranke koja ozbiljnu politiku zamjenjuje digitalnim amaterizmom i potragom za viralnim sadržajem. Kuhanje špageta, pjevanje stihova i komunikacija koja često djeluje kao improvizacija teško mogu nadomjestiti nedostatak političke vizije.
Najveći problem ipak nije pojedinačni gaf, nego činjenica da takve poruke dolaze od čovjeka koji vodi najveću oporbenu stranku u Hrvatskoj. To mnogo govori o stanju oporbe. Koliko god HDZ imao svojih slabosti, teško može biti zabrinut kada mu glavnog konkurenta predstavljaju političari koji ozbiljnu raspravu zamjenjuju stereotipima, etiketama i ridikulozim performansima.
Vlasti često opstaju zahvaljujući slabosti svojih protivnika. Hrvatska oporba danas sve više djeluje kao najodaniji HDZ-ov saveznik. Samo bez službeno potpisanog sporazuma.