Autor teksta je kardinal Willem Eijk, nadbiskup Utrechta u Nizozemskoj. Prije svećeničkog poziva bio je liječnik, od 2004. član je Papinske akademije za život, a autor je i knjige The Bond of Love: Catholic Teaching on Marriage and Sexual Ethics, koju je 2025. objavila izdavačka kuća Emmaus Academic. Osvrće se na nedavno objavljeno izvješće Studijske skupine 9 koja je radno tijelo koje je osnovao papa Franjo u sklopu Sinodalnog procesa kako bi istražilo nove teološke i pastoralne pristupe složenim i otvorenim etičkim pitanjima u Katoličkoj crkvi.
Nedavno objavljeno izvješće Studijske skupine 9 predstavlja, prema njegovoj ocjeni, zabrinjavajući odmak od dosljednog moralnog nauka Katoličke crkve. Kao jedno od deset stručnih tijela Sinode o sinodalnosti koje je utemeljio papa Franjo, Studijska skupina 9 ima zadaću izraditi teološke okvire za razlučivanje kontroverznih pastoralnih i etičkih tema. Radom ovog tijela koordinira peruanski kardinal Carlos Gustavo Castillo Mattasoglio.
Iako autori tvrde da nemaju „stručnost ili, prije svega, potrebnu crkvenu ovlast“ za konačno prosuđivanje pojedinačnih moralnih pitanja, metodologija i okvir izvješća, kako upozorava kardinal Eijk, sustavno potkopavaju sposobnost Crkve da naviješta i primjenjuje svoj moralni nauk. To nije tek tehnički nedostatak, nego temeljno proturječje katoličkom nauku koje zahtijeva odlučan odgovor.
Najneposrednija zabrinutost odnosi se na način na koji izvješće obrađuje sodomitske odnose. Dokument donosi svjedočanstva osoba sa sodomitskim sklonostima, ali bez pružanja crkvenoga moralnog okvira za razumijevanje tih iskustava. U izvješću se navodi da jedan svjedok „svjedoči o spoznaji da grijeh, u svojoj srži, nije u istospolnom partnerskom odnosu, nego u nedostatku vjere u Boga koji želi naše ispunjenje“. Autori izvješća tu tvrdnju prenose bez ispravka ili pojašnjenja.
Takvo je razmišljanje svjedoka, smatra kardinal Eijk, u temelju pogrješno. Sodomitski čini intrinzično su zli, što predstavlja utvrđeni katolički nauk. Kršćanin vjernik koji se upušta u takve čine svakako zakazuje u vjeri, utoliko što ne vjeruje dostatno u Božju milost koja mu omogućuje izbjeći grijeh. No to ne znači da se grijeh ponajprije nalazi u nedostatku vjere, a ne u samom činu, kako svjedok sugerira. Propust autora da to razjasne stvara opasnu dvosmislenost.
Drugo svjedočanstvo još je problematičnije. Taj je svjedok najprije potražio pomoć u Courage Internationalu, katoličkom apostolatu koji osobe sa sodomitskim sklonostima poučava kako živjeti u skladu s crkvenim naukom o čistoći. Izvješće Couragea prikazuje negativno, sugerirajući da „razdvaja vjeru i spolnost“, te netočno tvrdi da pruža konverzijsku terapiju. Svjedok naposljetku nalazi utočište u kršćanskim zajednicama i kod svećenika koji prihvaćaju „osobe odbačene zbog pripadnosti LGBT zajednici“. Jasna je implikacija da drugi svjedok, koji živi u sodomitskom odnosu, to čini uz potporu i odobravanje tih svećenika i zajednica.
Isticanjem takvih svjedočanstava bez doktrinarnog komentara izvješće zapravo normalizira sodomitske odnose u crkvenom kontekstu. To predstavlja, prema autorovoj ocjeni, jasan pokušaj slabljenja navještaja katoličkoga moralnog nauka.
Dublji problem leži u cjelokupnom metodološkom okviru izvješća. Autori sve podređuju opisivanju „sinodalnog procesa“ usmjerenog na ljudske prakse i iskustva. Izričito odbacuju ono što nazivaju „apstraktnim naviještanjem i deduktivnom primjenom načela koja su postavljena na nepromjenjiv i krut način“. Umjesto toga zagovaraju održavanje „plodne napetosti između onoga što je uspostavljeno u crkvenom nauku i njezinoj pastoralnoj praksi te životnih praksi“.
Takav jezik zvuči pastoralno i kristocentrično, ali, upozorava Eijk, prikriva radikalan odmak od katoličke moralne teologije. Autori se pozivaju na Isusovu izjavu da je „subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ kako bi sugerirali da moralne norme ne mogu biti apsolutne, odnosno da moraju postojati iznimke utemeljene na pojedinačnim okolnostima i iskustvima. Riječ je, smatra on, o temeljno pogrješnom tumačenju Svetog pisma.
Isusov nauk o suboti odnosio se na božanski pozitivni zakon, odnosno norme objavljene u Svetom pismu koje nisu same po sebi apsolutne ako se ne podudaraju s naravnim zakonom. Židovski liturgijski zakoni doista su prestali vrijediti u Novom zavjetu. No moralni zakon koji se odnosi na brak i spolnost posve je drukčije naravi. Te norme proizlaze iz naravnog zakona, koji odražava Božje nakane u stvaranju ljudskog bića, braka i same spolnosti.
Bog je brak stvorio kao uzajamno potpuno darivanje muškarca i žene, po kojem oni mogu prenositi ljudski život. Spolna različitost i otvorenost životu bitni su elementi toga potpunog dara. Spolni čini između osoba istoga spola ne mogu predstavljati takav potpuni dar jer su po svojoj naravi zatvoreni prijenosu života. Svaki čin koji krši Božje stvarateljske nakane za brak i spolnost uvijek je nedopušten, bez iznimke. To su apsolutne norme naravnog zakona, uspostavljene radi zaštite vrijednosti o kojima se ne može pregovarati.
Autori izvješća upravo na toj točki stvaraju, prema Eijkovu mišljenju, namjernu dvosmislenost. Pišu da se „univerzalna istina o čovjeku, u svojem povijesnom izrazu, ne može jednom zauvijek odrediti, nego se pronalazi u konkretnim oblicima različitih kultura, u neprestanom dijalogu“. Sugeriraju da dolazak do moralne spoznaje zahtijeva dugotrajan sinodalni proces slušanja različitih kultura i iskustava.
To je, prema njegovoj ocjeni, jednostavno netočno. Nakane s kojima je Bog stvorio ljudsku osobu u kontekstu braka i spolnosti univerzalne su istine, jednom zauvijek uspostavljene, koje ljudska bića mogu spontano spoznati po naravnom moralnom zakonu i koje se mogu pronaći u Svetom pismu. Sveti Pavao uči da pogani, „koji nemaju Zakona, po naravi vrše ono što Zakon nalaže“, te tako pokazuju da im je „djelo Zakona zapisano u srcima“ (Rim 2, 14–15).