Nastup predsjednika Zorana Milanovića u Brezovici, povodom 22. lipnja, ponovno je otvorio stare povijesne prijepore. Njegova tvrdnja da se „Srbi ne bi digli na ustanak“ da su ustaše pokazali „više razuma“ i bili spremni na „neku vrstu suradnje“ svodi uzroke srpske pobune isključivo na politiku NDH. Takvo tumačenje zanemaruje činjenicu da su velikosrpske ideje i osporavanje hrvatske državnosti nastali desetljećima prije Drugoga svjetskog rata.
Već je Ilija Garašanin u Načertaniju (1844.) iznio program širenja srpske političke dominacije na područja hrvatskoga povijesnog prostora, dok je Vuk Karadžić tvrdio da su svi štokavci zapravo Srbi. Početkom 20. stoljeća Nikola Stojanović u tekstu Do istrage vaše ili naše otvoreno je poricao postojanje hrvatske nacije i zagovarao njezino stapanje sa srpstvom. Takve ideje bile su dio dugotrajnog političkog kontinuiteta koji je osporavao hrvatski nacionalni identitet.
Milanović je, međutim, u jednom dijelu u pravu: na početku rata Srbi su činili većinu partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. To potvrđuju brojna svjedočanstva, od Sime Dubajića i Ive Lole Ribara do samoga Tita, koji je početkom 1942. priznao da se njegova vojska većinom sastoji od Srba.
Iz toga, međutim, ne proizlazi predsjednikov zaključak. Povjesničar Hrvoje Matković smatra da se velik dio Srba nije mirio s postojanjem hrvatske države bez obzira na karakter njezina režima, dok je Milovan Đilas zapisao da Srbi ne bi prihvatili „nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu“ ondje gdje to nisu morali učiniti silom. Pobuna, dakle, nije bila samo posljedica ustaške politike nego i dugotrajnog neprihvaćanja hrvatske državnosti. To potvrđuje i protivljenje velikoga dijela srpskih političkih i crkvenih krugova Banovini Hrvatskoj još 1939. godine.
Zagovornici projugoslavenskoga tumačenja redovito ističu da je srpska pobuna bila isključivo odgovor na ustaške zločine. Međutim, prvi ratni zločini na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije počinjeni su nad hrvatskim civilima.
Nakon pobune u Bjelovaru 7. travnja 1941., kojom su hrvatski vojnici i građani odbacili vlast Kraljevine Jugoslavije, uslijedila je odmazda jugoslavenske vojske i četničkih skupina. Već 8. travnja ubijeni su hrvatski vojnici u Hrgovljanima, a potom i civili u Peterancu, Donjim Mostima, Kapeli i drugim mjestima. Do kraja travnja u bjelovarskom kraju ubijeno je četrdesetak osoba, dok procjene za šire područje govore o više od tristo hrvatskih i muslimanskih žrtava. Ti su zločini počinjeni prije nego što je u NDH ubijen ijedan Srbin, no u javnosti su ostali gotovo posve zanemareni.
Ni srpanjski događaji 1941. na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne ne mogu se promatrati jednostrano. Premda se desetljećima obilježavaju kao antifašistički ustanak, brojni povjesničari upozoravaju da su u pobuni važnu ulogu imali četnici, a samo manjinski komunisti.
Slično vrijedi i za obilježavanje 22. lipnja. Da su jugoslavenski komunisti bili spremni na ustanak protiv fašizma već u travnju 1941., podigli bi ga odmah nakon napada na Jugoslaviju. No do njemačkog napada na Sovjetski Savez vrijedila je politika pakta Ribbentrop-Molotov, a KPJ je slijedila smjernice Kominterne. Tek nakon 22. lipnja Moskva mijenja strategiju i poziva na antifašističku borbu, što prihvaća i KPJ.
Potpuno je netočna tvrdnja da je sisački partizanski odred bio prva antifašistička postrojba u okupiranoj Europi. Već od 1939. u okupiranoj Poljskoj djelovale su organizirane podzemne vojne strukture koje su provodile obavještajne i oružane akcije protiv okupatora.
Povijesna istina ne utvrđuje se političkim govorima ni prigodničarskim mitovima. Ona zahtijeva ozbiljna znanstvena istraživanja, kritičko čitanje izvora i otvaranje arhiva, a ne pojednostavljene narative nalik stripovima Mirko i Slavko.