Protestantsko načelo sola scriptura pogrješno je već na temeljnoj razini. „Samo Pismo“ znači da se ne može vjerovati ni u što što se ne nalazi u Svetom pismu. Problem je u tome što se takvo načelo ne nalazi ni u samom Svetom pismu. Na to upozorava nizozemski biskup Robert Mutsaerts.
Robert Mutsaerts pomoćni je biskup biskupije ’s-Hertogenbosch u Nizozemskoj. Na svojem je blogu objavio opširan tekst posvećen Uznesenju Blažene Djevice Marije. Povod mu je bila tvrdnja njegova prijatelja protestanta da je riječ o nebiblijskoj dogmi koju stoga treba odbaciti. Biskup je objasnio zašto je načelo sola scriptura, na koje se njegov prijatelj pozvao, u svojoj biti pogrješno.
„Moj prijatelj protestantskog podrijetla smatra da nije primjereno da katolici slave blagdane koji se ni na koji način ne mogu izvesti iz Biblije. Stoga smatra da katolici ne mogu držati istinitim da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Jer ‘o tome nigdje nema ništa u Svetom pismu. Sve što je dodano Svetom pismu – ono što vi nazivate Predajom – sami ste izmislili’“, napisao je nizozemski biskup.
„S katoličkoga gledišta problem je dublji od samog pitanja: ‘Gdje u Bibliji doslovno piše o Marijinu Uznesenju?’ U konačnici riječ je o mnogo temeljnijoj razlici između katolika i protestanata: komu je Krist povjerio objavljenu istinu? Samo knjizi ili Crkvi koja čuva i tumači i Sveto pismo i Predaju?“
Biblija je i sama izrasla iz Predaje, što predstavlja argument protiv načela sola scriptura. Nigdje se u Bibliji ne nalazi tvrdnja da je jedino Sveto pismo nepogrješivo mjerilo kršćanske vjere. Naprotiv, sveti Pavao piše: „Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo poslanicom“ (2 Sol 2,15). Pavao, dakle, ne suprotstavlja pouzdano pisano Pismo s nepouzdanim usmenim naukom, već kršćane poziva da se drže onoga što su im apostoli prenijeli i usmeno i pisano.
Postoji i povijesni problem: Crkva je starija od Novoga zavjeta.
Na dan Pedesetnice Novi zavjet još nije postojao. Apostoli su krenuli u svijet naviještajući Krista, krsteći, slaveći euharistiju te prenoseći molitvu, liturgijsku praksu, moralni nauk i autoritet Crkve. Tek su poslije nastali spisi koje danas nazivamo Novim zavjetom. Prve generacije kršćana stoga nisu ni mogle živjeti prema protestantskom načelu sola scriptura jer kanon Novoga zavjeta još nije bio utvrđen.
Tu se pojavljuje još jedno temeljno pitanje: kako znamo koje knjige pripadaju Bibliji?
U samoj Bibliji ne postoji nadahnuti sadržaj koji kaže da Novi zavjet ima upravo 27 knjiga. U prvim stoljećima vodile su se rasprave o Poslanici Hebrejima, Jakovljevoj poslanici, Drugoj Petrovoj poslanici, Judinoj poslanici i Otkrivenju. Istodobno su postojali brojni drugi kršćanski spisi. Crkva je pod vodstvom Duha Svetoga prepoznala i utvrdila koje je knjige primila kao apostolske i nadahnute. Tu nastaje logički problem strogog načela sola scriptura: da bismo znali koji su spisi mjerodavni, potreban je izvanbiblijski autoritet koji određuje što pripada Svetom pismu. Sola scriptura ne može sama definirati scripturu.
Biskup Mutsaerts pritom razlikuje ljudske običaje od apostolske Predaje. Određeni običaji mogu se mijenjati – primjerice boja misnice, pojedini hodočasnički običaji ili lokalni oblici pobožnosti. Apostolska Predaja nešto je sasvim drugo: ona predstavlja prenošenje onoga što su apostoli primili od Krista i što je sačuvano u životu Crkve. Katolicizam zato govori o jednom depositum fidei, jednom pokladu vjere koji do nas dolazi u Svetom pismu i Predaji.
U tom svjetlu treba promatrati i Uznesenje Blažene Djevice Marije. Katolička crkva ne tvrdi da u Novom zavjetu postoji rečenica prema kojoj je „Marija na kraju svojega zemaljskog života dušom i tijelom uznesena na nebo“. Pitanje glasi pripada li ta istina vjeri koju je Crkva primila od apostola i je li u skladu sa Svetim pismom.
Tjelesno uznesenje čovjeka Bogu nije strano Svetom pismu. Henok je uzet k Bogu (Post 5,24), a Ilija je uznesen na nebo u ognjenim kolima (2 Kr 2). Ideja da Bog na poseban način čovjeka uzima k sebi zajedno s tijelom, prema tome, prisutna je u Bibliji.
Dogme također nisu „izmišljene“ onoga dana kada ih Crkva službeno proglasi. Pio XII. definirao je dogmu o Marijinu Uznesenju 1950. godine, kao što je Nicejski sabor 325. svečano definirao Kristovo božanstvo. Nicejski sabor time nije „izmislio“ Kristovo božanstvo, već je precizno definirao ono u što je Crkva već vjerovala. Istina može stoljećima biti prisutna u liturgiji, molitvi, nauku i teologiji prije nego što je Crkva formalno definira. Istina se ne mijenja, već postaje jasnije izražena.
Sličan problem za strogi biblicizam predstavlja nauk o Presvetom Trojstvu. Riječ „Trojstvo“ ne nalazi se u Bibliji, kao ni kasnija formulacija da je Bog „jedno biće u trima Osobama“. Unatoč tome, gotovo svi pravovjerni protestanti prihvaćaju nauk o Trojstvu jer je Crkva, na temelju cjeline Svetoga pisma i primljene vjere, razvila pojmove kojima je precizno izrazila ono što Pismo naučava o Ocu, Sinu i Duhu Svetom.
„Najdublja katolička misao jest ova: Isus nije ostavio knjigu, već Crkvu. Isus nije napisao knjigu. Nije ni rekao apostolima: ‘Zapišite sve, sastavite kanon, a zatim neka svaki vjernik sam odluči koje je tumačenje ispravno.’ Poslao je apostole. Njima je povjerio svoju Objavu. Apostoli je prenose. Dio te Objave zapisan je pod nadahnućem Duha Svetoga. Ista apostolska Crkva čuva, čita i tumači Sveto pismo. Zato Katolička crkva govori o trima usko povezanim stvarnostima: Svetom pismu – Predaji – Učiteljstvu Crkve.“
Kršćanstvo nije započelo knjigom koja je pala s neba. Započelo je s Kristom. Krist je pozvao apostole, apostoli su utemeljili Crkvu i poučavali je, a unutar te Crkve nastali su spisi Novoga zavjeta. Ista je Crkva poslije prepoznala koji su spisi Sveto pismo. Iz katoličke perspektive Sveto pismo stoga se ne može odvojiti od Predaje, a da se time u konačnici ne potkopa i sam temelj Svetoga pisma.