Zamislite da se nalazite u tihoj kapelici i pokušavate moliti pred svetohraništem. Ali u prezbiteriju, okrenut prema vama, nalazi se netko drugi. I ta osoba, barem nominalno, također pokušava moliti. Lako je zamisliti da takav međusobni položaj nije osobito pogodan za istinsku i sabranu molitvu. Pa ipak, upravo tako sve češće oblikujemo svoj najuzvišeniji oblik bogoslužja, ne razmišljajući dovoljno o tome kako to utječe na svećenika koji tu molitvu predvodi.
Svakoga radnog dana ujutro suvoditeljica sam katoličke radijske emisije koju započinjemo klasičnom jutarnjom molitvom prikazanja: „O moj Isuse, po Bezgrješnom Srcu Marijinu prikazujem ti svoja djela, trpljenja…“ Emisija se prenosi i na YouTubeu pa cijelo vrijeme gledam u objektiv kamere. Mjesecima me progoni pitanje: „Molim li ja doista?“ Izvodim odgovarajuće geste i izgovaram prave riječi, ali ako je molitva – koliko god je nesavršeno definirali – stavljanje sebe u Božju prisutnost, teško bih mogla potvrdno odgovoriti.
Koliko god iskreno pokušavala moliti, svjesna sam publike koja me uživo promatra i načina na koji doživljava taj trenutak. Procjenjuje se sve: djelujem li nehajno ili pobožno dok se križam, kako naglašavam pojedine riječi, gledam li po prostoriji ili ostajem usredotočena, priklanjam li glavu na Isusovo ime, baš sve. Zbog toga molitva neizbježno poprima određeni element izvedbe.
Suočena s tim pitanjem, ponovno sam počela razmišljati o misi i o svećeniku koji je, u konačnici, moli. U većini oblika slavljenja mise prema Novus Ordu svećenik je gotovo cijelo vrijeme okrenut prema narodu, premda to ne mora biti tako. Govori nam se da je takvo slavljenje, versus populum, odnosno prema narodu, bolje jer pomaže vjernicima da se osjećaju uključenima ili da bolje prate što se događa. Možda je to točno. Ali postoji važnije pitanje koje se rijetko postavlja: Kako takav položaj utječe na svećenikovu sposobnost da moli misu?
Mnogo je toga, i s pravom, rečeno o tome da svećenik bude okrenut prema istoku, ad orientem, odnosno prema Bogu, čime se najbolje simbolizira stvarnost da upravo on na jedinstven način predvodi zajednicu u bogoslužju. To nisu nevažne pojedinosti jer misu u velikoj mjeri razumijevamo upravo preko simbola koji nam služe kao trajna kateheza i oblikovanje. Manje se, međutim, govori o unutarnjoj stvarnosti: o tome kako struktura u kojoj zajednica promatra i procjenjuje svaki svećenikov pokret može utjecati na njegov molitveni život, svodeći ono što je žrtveno na nešto što postaje izvedbeno.
Zato sam odlučila pitati svećenike koji imaju iskustvo slavljenja mise i okrenuti prema narodu i okrenuti od naroda, odnosno prema Bogu, kako svaki od tih položaja utječe na njihovu molitvu. Odgovori su bili vrlo slični, ali i prilično potresni. Jedan je svećenik rekao: „Kada slavim ad orientem, usredotočen sam na ‘jedino potrebno’ – uprisutniti žrtvu Kalvarije – a narod moli zajedno sa mnom. Kada slavim versus populum, neizbježno pratim zajednicu, dok ona istodobno procjenjuje mene.“ Drugi je kazao: „Mnogo je teže moliti. Dok slavim versus populum, imam osjećaj – iako znam da to nije posve točno – da sam zabavljač. Kada slavim tradicionalnu latinsku misu ad orientem, osjećam zajedništvo: svi smo okrenuti prema Bogu i zajedno molimo.“
Jedan nedavno zaređeni svećenik priznao je da razumije želju vjernika da bolje prate ono što se događa, ali je upozorio da je „razumijevanje horizontalno, od čovjeka prema čovjeku, a ne vertikalno, od čovjeka prema Bogu, pa sve na kraju postaje velika predstava“. Dodajte tomu mikrofon koji svećenik danas mora nositi kako bi zajednica čula njegove molitve i postaje gotovo nemoguće ostvariti onu primjerenu prisnost s Bogom.
Dosljednost tih odgovora ne bi nas trebala iznenaditi. Oni koji su prihvatili poziv na svećeništvo u potpunosti su prinijeli sebe i svoj život pa je logično pretpostaviti da imaju dubok molitveni život. Znaju što znači duboko moliti i poznaju poniznost koja iz toga proizlazi. Sjediniti se s Bogom na takav način znači prepoznati vlastitu malenost i ranjenost. To je preduvjet za spoznaju dubine Božje ljubavi i milosrđa. Takva svijest o vlastitoj malenosti pred Bogom upravo je suprotna izvođenju pred publikom. Zato svijest da vas drugi procjenjuju dok molite toliko ometa, pa čak može i spriječiti dublje sjedinjenje s Bogom.
Svaka radnja pred mnoštvom bitno se razlikuje od iste radnje koju činimo sami. Čak je i predvođenje krunice duhovno i emocionalno zahtjevnije od osobne svakodnevne molitve. Vjerojatno znate Apostolsko vjerovanje, ali postoji bitna razlika između toga da ga znate i toga da pred mnoštvom morate pokazati da ga znate. O ovome drugom počnete razmišljati tek nekoliko sekundi prije nego što trebate početi govoriti.
Ako možemo prepoznati duhovnu razliku čak i u tako malim stvarima, koliko je to važnije kada govorimo o našem najuzvišenijem bogoslužju – svetoj misi? Naš prioritet kao laika ne bi trebala biti vlastita ugoda – iz iste je logike, uostalom, nastala i pojava folk-zborova – nego ono što je najprikladnije i najbolje što možemo ponuditi Bogu. Zato se ovo pitanje ne može svesti na neku inačicu tvrdnje: „Ali ja volim gledati…“ Prije svega moramo priznati važnost onoga što ne možemo vidjeti.
Ako se prema svećeniku odnosimo kao prema osobnom izvođaču, narušavamo dostojanstvo njegova poziva, svetište svodimo na običnu pozornicu i činimo veliku štetu time što misu, fizički i duhovno, preusmjeravamo prema sebi. Misa nas nikada ne će zabavljati na način na koji to čine svjetovne predstave. Niti je tomu ikada bila namijenjena. Oltar je mjesto na kojem se susreću Nebo i zemlja i zato nadilazi nas i našu promjenjivost. Usmjerimo se prema toj stvarnosti.