Petak, 02. prosinca 2022.

Jugoslavenski komunisti bili su bezuvjetno odani SSSR-u koji su smatrali nepobjedivim

Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista’”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Činjenica pak da su se u SSSR-u u isto vrijeme događale najgore povrede elementarnih ljudskih prava, Milovana Đilasa nije sprječavala da zapiše: „Sovjetski čovek je srdačan, radostan, prostodušan i nesebičan. Niko kao on ne zna odgovoriti na ljubav – ljubavlju“.[1] I sam je Josip Broz Tito konfabulirao o životu u SSSR-u. U svibanjskome broju „Proletera“ iz 1939. on ističe da je „boljševička partija pod mudrim Lenjinovim vodstvom i pod mudrim vodstvom druga Staljina svladala sve poteškoće pri stvaranju svoga grandioznoga djela“ te dodaje da su „boljševici pod Staljinovim vodstvom stvorili ‘najnapredniju državu na svijetu’“. U toj zemlji „nema ugnjetenih i izrabljivanih, nema besposlice i bijede“, tamo su „stvoreni još neviđeni u historiji čovječanstva uvjeti za kulturni razvoj i blagostanje“, „boljševička stranka dala je narodima Sovjetskog Saveza najdemokratskiji ustav na svijetu  – staljinski ustav“.[2]

Svoj prilog tragikomičnom idealiziranju života u SSSR-u još je ranije dao i hrvatski književnik te bard komunističke ljevice Miroslav Krleža. Opisujući svoj put u SSSR 1925. godine on je tako zapisao: „ U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.[3] Valja napomenuti kako je Krleža ove konfabulacije zapisao u vremenu kad je boljševički teror u SSSR-u bio već dobro poznat u zapadnim zemljama i kad su gradovi u toj komunističkoj satrapiji bili prepuni što gladnih što pobijenih i  obješenih ljudi. No, revolucionarni zanos fanatičnog lenjinista kod Krleže je nadvladao i etičnost i istinu, a svakako i zdravi razum.

Takvi zastrašujući razmjeri idealiziranja života u SSSR-u rezultirali su ne samo bezuvjetnom ideološkom odanošću, nego i uvjerenjem da je SSSR nepobjediv. Ivan Šibl tako navodi: „Naivno smo vjerovali da će Staljin za ciglih nekoliko mjeseci slistiti Hitlera, a to će, kao u Internacionali, biti naš ‘posljednji ljuti boj’“.[4] Milovan Đilas i Aleksandar Ranković su 22. lipnja 1941. bili uvjereni: „Za dva meseca Crvena armija će biti u Jugoslaviji“.[5] Đilas je ukorio Koču Popovića što je ovaj negdje „nepromišljeno“ rekao da će rat trajati čak do konca 1941. godine, a Veselin Masleša je partijski kažnjen „zbog širenja defetizma“, jer je u to doba u „Narodnoj borbi“ napisao da će Njemačka kapitulirati za šest mjeseci.[6] Neki su internirani komunisti u Kerestincu ostavili svjedočenja kako su hitci koji su se čuli u srpnju 1941. u okolici Zagreba zapravo znak da se borbe vode nadomak glavnoga grada Hrvatske, jer mu je Crvena armija na domaku. I tijekom rata se uloga i snaga SSSR-a preuveličavala. Dubajić opisuje kako je to izgledalo: „Čak i onda, i mnogo kasnije, kad smo znali da sve što nam se baca iz aviona, bacaju Ameri i Englezi, mi smo kao roboti utucavali kroz pamćenje izbušenu matricu i vikali: ‘To šalju Rusi!’“.[7]

S obzirom na tu zaslijepljenost, moguće je shvatiti komunističku poslušnost Moskvi. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije priznaje da je nakon njemačko-sovjetskog sporazuma „Partija unekoliko izmenila parole i u svojoj akciji postavljala težište na tu novu opasnost. Mesto ranije osnovne parole – borba protiv fašističke opasnosti, Partija ističe borbu protiv imperijalističkog rata, protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, za oslanjanje na SSSR“.[8] Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer bio je ipak otvoreniji: „Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“.[9]

Dosljedno tomu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Bez te bezuvjetne odanosti Kominterni, ističe jedan od najpoznatijih povjesničara KPJ, nemoguće je shvatiti ponašanje komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji: „Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline“.[10] Njihov je odnos prema Osovini, dakle, određen politikom SSSR-a odnosno Kominterne prema savezu Njemačke i Italije. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi „antifašist“ Dubajić – „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“.[11]

Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. Jedan od prvaka tzv. Sisačkoga partizanskog odreda, njegov komesar Marijan Cvetković, navodi kako je Josip Kraš, član CK KPH, sredinom svibnja 1941. održao sastanak s članovima sisačkoga okružnog komiteta Partije. Tada im je najavio da će uslijediti sukob Njemačke i SSSR-a te na tom sastanku „dogovoreno je ‘da se podigne ustanak u trenutku kada dođe do sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom’“.[12] Cvetković ovako opisuje 22. lipanj 1941.: „Tog jutra već negdje oko pet sati ili možda nešto kasnije došao je k meni jedan omladinac koji je radio u noćnoj smjeni u rafineriji ‘Shell’. Saopćio mi je da je noćna smjena slušala [radio?] i da već od četiri sata Nijemci govore kako su napali Sovjetski Savez. Ja sam tada odmah otišao do sekretara našeg komiteta Vlade Janića koji je bio u isto vrijeme član CK KPJ i član CK KPH. (…) Brzo smo zaključili što treba da se radi: trebalo je odmah obavijestiti sve organizacije da nitko više ne smije pasti neprijatelju u ruke, da se komunisti naoružaju i da se ne spava kod kuće… Svi kompromitirani, tj. oni koje će policija tražiti i oni koji su već prije bili uhapšeni, da se povuku u šumu, naoružaju i uspostave veze sa odredom što će se istog dana formirati na određenom mjestu za koji će znati partijske veze…“.[13]

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Bilješke

[1] Milomir MARIĆ, Deca komunizma, 29.

[2] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 145.

[3] Citirano prema: Ivan BEKAVAC, „Krleža – instrumentalizacija književnosti u korist ideologije“, pristup ostvaren 7. ožujka 2012.

[4] Ivan ŠIBL, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus,  Zagreb, 1986., 40.

[5] M. MARIĆ, Deca komunizma,  187.

[6] Isto, 29.

[7] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 149.

[8] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, 265.

[9] Vladimir DEDIJER, Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1955., 259.

[10] Ivan JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest,  23./1991., br. 1 – 3, Zagreb, 1991., 63.

[11] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 78.

[12] Antun NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji. Povijesna istina o Sisačkom narodnooslobodilačkom partizanskom odredu“, Podlistak, (1), Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 13.

[13] A. NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji“, (2), Vjesnik, Zagreb, 24. lipnja 1991., 18.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...