Čitajući objavu na društvenim mrežama Marte Skorin o navodnoj ispovijedi kod preuzvišenog gospodina nadbiskupa koadjutora riječkog Mate Uzinića, imam potrebu istaknuti tri misli koje smatram jako važnima u ovom slučaju.

Kao prvo, mi nikad ne ćemo znati što se stvarno dogodilo u navodnoj ispovijedi. Okolnosti ispovijedi mi izgledaju u najmanju ruku teško moguće, ali neka bude…

Ispovjednik ne smije nikad, niti u jednom slučaju, čak i pod prijetnjom smrću, odati pečat ispovjedne tajne. Čak niti u slučaju da je ispovijed lažna, s grješnom namjerom. Tako da sad znamo samo za jednu stranu priče. Drugu stranu priče, ispovjednika, nikad ne ćemo doznati. A to Marta zna… Ispovjedniku su začepljena usta, i on sad mora šutjeti i podnositi sramotu. Čak i da se ispovijed nikad nije dogodila, ispovjednik koji je imenovan u tom slučaju opet mora šutjeti… Vješto su mu začepljena usta. Aktivisti to inače dobro znaju raditi.

Kao drugo, navodna pokornica pokazuje da jako dobro znade Božje zakone i zakone Crkve. I lijepo ih iskorištava i izruguje im se. Otac izrugivanja i optuživanja, onaj koji je tužitelj braće, zove se Sotona. Gledajući širu sliku, kad se ovaj status pojavio, jasno je da je dotični morao pokazati svoj papak i naceriti se svima u lice.

No postoji i treći dio ovog slučaja, a to je nemir.

Marta je nevoljko došla na duhovnu obnovu. Neka. Ne bi tamo došla da ne osjeća u sebi neki nemir i traženje. Tako počinju sva velika obraćenja.

Tako je i započeo i sv. Augustin, autor velike misli: Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi, Gospodine.

Za početak, bilo bi dobro, draga Marta, otići na pravu ispovijed…

Seoski župnik
(podatci poznati uredništvu)