Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista’”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)
Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH. Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja.
Na „savjetovanju pretstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije“ u Stolicama 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva …“.[1]
S. Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: „Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak“.[2] Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih „triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski“.[3] Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 % pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi.[4] Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.[5] U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba“.[6] Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta „sačinjavaju još uvijek Srbi!“.[7] Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o „važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata“.[8] Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio: „Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi“.[9]
Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi činili Srbi.[10] A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – „nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo“.[11] Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.[12] Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.[13] Protubanovinsku i protusporazumsku politiku zastupao je i nezanemariv broj srpsko-pravoslavnoga svećenstva.[14] Odnos srpskih političara i vjerskih poglavara prema Banovini Hrvatskoj, zorni je dokaz da u pobuni protiv NDH glavni razlog nije bio ustaški režim, već protivljenje hrvatskoj državi.
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)
Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)
Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)
Bilješke
[1] J.B. TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941. – 1944. 22. Usp. ISTI, Sabrana djela, sv. 7., Beograd, 1982., 137.
[2] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 156.
[3] Isto, 232.
[4] „Narodni heroji NOB-a o državi HDZ-a“, Nacional, br. 188, Zagreb, 13. lipnja 1999., 24., 41.
[5] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, 41.
[6] Adil ZULFIKARPAŠIĆ, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München – Barcelona, 1988., 50.
[7] ZNOR, II/3, dok. 58, 157. – 168. Usp. NOBD, II., dok. 34, 93. – 95.
[8] Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983., 158.
[9] Isto, 172.
[10] Odnosno – kako navodi T. Jonjić – između „četničkih pobunjenika i partizanskih odmetnika tijekom 1941., pa i u prvim mjesecima 1942. na vojnopolitičkoj i organizacijskoj razini nije bilo jasne razlike“ (T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XI.). KPH i 1941. ostaje dosljedno na jugoslavenskoj liniji“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 98, Zagreb, svibanj 2000., 20.).
[11] Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994., 166.
[12] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 91. – 116. Usp. Ivan GABELICA, „Pravno-politički kontekst nastanka Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, zbornik radova, ur.: T. JONJIĆ – Zlatko MATIJEVIĆ, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 244. – 247.
[14] Vidi: Krešimir REGAN, „Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na području Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 249. – 278.
NAPOMENA: Podlistak je izvorno objavljen u časopisu “Politički zatvorenik” tijekom 2010. godine.