Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) danas je ocijenio pozitivnim i ohrabrujućim susret hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića  na marginama Svjetskog foruma u švicarskom Davosu.

DSHV ističe da je vijest o sastanku primio s radošću budući da je riječ o prvom susretu „na vrhu“ nakon više od četiri godine. DSHV, jedina politička stranka Hrvata u Srbiji, izrazio je optimizam da će se nakon višegodišnjeg zastoja međudržavni odnosi Hrvatske i Srbije „ponovno vratiti u prostor institucionalnih okvira komunikacije i isto takve suradnje“.

Načelno valja pozdraviti svaki oblik direktne komunikacije između čelnika susjednih država. Takva komunikacija može smanjiti nepredvidljive poteze, a pogodna je i za rješavanje mogućih sporova. Ipak, kad je u pitanju Aleksandar Vučić treba biti krajnje oprezna. Laž i pokvareni bizantizam u srži su njegove dosadašnje politike.

Ne treba dvojiti da Tomislav Žigmanov ima dobre namjere i da se trudi koliko je moguće relaksirati odnose Zagreba i Beograda. Međutim, realno govoreći, on je pripušten u srbijansku vladu kako bi Aleksandar Vučić mogao pred Bruxelleskom mahati s jednim Hrvatom u vladi. Žigmanov ne može učiniti ništa bitno što bi izlazilo izvan okvira zacrtane Vučićeve politike koja može funkcionirati samo na trajnome podgrijavanju izvanrednog stanja.

Na žalost Srbiji susjednih država, velikosrpska ideologija i dalje predstavlja dominantnu paradigmu u srbijanskome društvu. Danas se ta ideologija provodi pod krinkom tzv. „srpskoga sveta“. Srpski svijet, jasno je rekao Aleksandar Vulin, podrazumijeva jedan državni prostor.

Srbijanski geopolitičari crtaju velikosrpske programe kojima je cilj komadanje teritorija susjednih država i pritom se nadaju da će uz pomoć Rusije vratiti Kosovo i tzv. Republiku Srpsku. Njihovi mediji svaki dan šire mržnju prema okolnim narodima, njihove kulturne institucije svojataju dubrovačku književnost, a njihovi jezikoslovci proširuju granice srpskoga jezika na Srbiji susjedne zemlje.

Na kraju, ali ne i manje važnosti, srbijanski vladajući političari kontinuirano nastoje uništiti Hrvate Bunjevce u Vojvodini proglašavajući ih posebnim mikronarodom koji se, prema velikosrpskim planovima, dugoročno treba posrbiti i uklopiti u većinski narod. O tome da Srbiiji ne pada napamet platiti ratnu odštetu suvišno je trošiti riječi.

„Dok je Miloševićeva autoritarna i ekspanzionistička politika bila smjela i neskrivena, Vučić koristi fini privid prozapadne retorike dok se na domaćem planu na autoritaran način bori za uspostavljanje totalne kontrole, a izvana se predstavlja kao pouzdan jamac regionalne sigurnosti. Pedantno balansirajući svoj diplomatski stav, Vučić izbjegava nacionalističku retoriku u svojim interakcijama sa službenicima EU-a, dok tiho održava i unaprjeđuje nacionalističke ciljeve. Taj prikriveni pristup – obavijen demokratskim pozlatama – odvlači pažnju Zapada, dopuštajući tako Beogradu da se koncentrira na svoj plan oživljavanja ‘Velike Srbije’. Bez obzira da li se radilo o Miloševiću, Vučiću ili nekom sljedećem, ova jedinstvena imperijalna ambicija opstaje kao vodeća inspiracija i katalizator za srpske populiste“, stoji u analizi analitičara Richarda Kraemera, suradnika američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku.

U Srbiji je sve isto kao devedesetih godina, samo Miloševića nema. Zato tu mali Sloba Ivica Dačića kao i ministar propagande u Miloševićevo vrijeme – Aleksandar Vučić. Lažljiva, nasilna, maliciozna i iracionalna velikosrpska politika i dalje živi, da Srbija je i dalje destabilizacijski faktor. Odnosi s takvom državom mogu biti samo kurtoazne prirode…