Nekada su apokaliptične teme bile rezervirane za rubne dijelove društva. No nedavna istraživanja pokazuju da otprilike trećina Amerikanaca vjeruje kako živimo u posljednjim vremenima.
U ožujku je Vladimir Putin objavio da se nalazimo u „posljednjim danima“, dok rat na Bliskom istoku i dalje tinja. Istodobno, Peter Thiel iz Palantir Technologies organizira niz rasprava o Antikristu. I među katolicima raste zabrinutost: fra Chad Ripperger, katolički autor Mark Mallett i mnogi drugi razboriti i pobožni ljudi upozoravaju da bi svjetski događaji mogli voditi prema dramatičnom vrhuncu.
Pitanje „živimo li u posljednjim vremenima?“ postavlja se u svakoj epohi. Kao kršćani vjerujemo da povijest nije niz slučajnosti, nego dio veće naracije – priče koju piše Bog i kroz koju ostvaruje svoj plan. Svaka priča ima početak (stvaranje i pad), sredinu (utjelovljenje Krista i vazmeno otajstvo) i kraj (Kristov slavni povratak). Pa jesmo li na kraju?
Svakako smo daleko iza sredine, otprilike dvije tisuće godina nakon nje, što je povijesno razdoblje slično udaljenosti između Abrahama i Krista. No koliko smo blizu završetka, to nitko ne zna. Možda je riječ o jednoj godini, pet, sto ili tisuću. Osobno, ne vjerujem da će se to dogoditi za moga života.
Ipak, „kraj“ nije samo trenutak, nego proces. U određenom smislu, početak tog procesa mogao bi se pratiti još od 15. stoljeća i renesanse – razdoblja koje je postupno skretalo pogled s Boga na čovjeka, promatrajući stvorenje bez odnosa prema Stvoritelju.
Razmišljati o „kraju“ znači smjestiti vlastiti život u širi kontekst. Često govorimo o banalnosti svakodnevice i doista, naši su životi puni rutinskih i naizgled nevažnih stvari. No one nisu beznačajne.
Sjećam se kako smo moja sestra i ja gledali film Gospodar prstenova: Prstenova družina u kinu. Na povratku kući, promatrajući prekrasan zalazak sunca, uzdahnula je i rekla: „Kad bi barem život bio takav – epska potraga, uzbudljiva avantura!“ Tu sam misao često citirao jer pogađa samu srž ljudskog srca.
Čovjek želi znati da njegov život nije slučajnost, da njegovo postojanje nije neprimjetno ni nevažno. Ta je čežnja usađena od Boga jer doista imamo nezamjenjivu ulogu u velikoj epici – povijesti spasenja. Kada svakodnevne zadatke promatramo iz te perspektive, oni dobivaju duboko značenje.
Primjerice, majka koja mijenja pelene ili priprema obrok skrbi za besmrtnu dušu, biće koje će jednoga dana živjeti u vječnoj slavi ili vječno propasti. Sve što činimo ima posljedice, ne samo u povijesti nego i u vječnosti. Sudjelujemo u velikoj borbi dobra i zla koja se odvija u svakoj duši, svakom domu i svakom vremenu.
Zato može biti duhovno korisno promišljati o vlastitoj ulozi u ovom trenutku povijesti. Takva razmišljanja pomažu shvatiti koliko su mnoge svakodnevne brige zapravo nevažne. Gužva u prometu, sitne frustracije, brige oko novca: hoće li to imati težinu ako je kraj blizu? Uostalom, bez obzira na kraj svijeta, kraj našeg osobnog života siguran je. Apokaliptično razmišljanje zapravo je prošireni memento mori – podsjetnik na prolaznost koji nas vraća bitnome: spremnosti za susret s Kristom.
Kada sam postao svećenik, posebno me dojmilo koliko liturgija govori o Kristovu drugom dolasku. Euharistijske molitve, poklici nakon posvete, pa i velik dio Novog zavjeta, sve je usmjereno prema iščekivanju njegova povratka. Mi smo eshatološki narod, narod koji gleda prema dovršetku svega.
Kristova smrt na križu donijela je otkupljenje, ali grijeh i dalje djeluje u svijetu. Njegova vlast nad stvorenjem jest potpuna, ali njezina konačna objava tek dolazi. Zato Crkva kroz stoljeća moli: „Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse!“, iščekujući dan kada će smrt biti konačno pobijeđena.
Dok čekamo tu pobjedu, pozvani smo biti budni i razlučivati znakove vremena. Svaka generacija postavlja isto pitanje: „Je li kraj blizu?“ Ni naša nije iznimka.
Ipak, čini se da postoje određene posebnosti našeg vremena.
Globalizacija. Svijet nikada nije bio povezaniji. Informacije i ideje šire se brzinom kakva prije nije bila moguća, što omogućuje brzo širenje ideologija.
Tehnologija i masovni mediji. Kultura se više ne prenosi prvenstveno kroz zajednicu, nego kroz medije. Time se oblikovanje mišljenja i vrijednosti koncentrira u rukama malobrojnih.
Znanstveni redukcionizam i sekularni humanizam. Raste uvjerenje da znanost može riješiti sve probleme i da nema potrebe za Bogom – čovjek se postavlja u središte.
Brzina promjena. Sociolog Zygmunt Bauman govori o „tekućoj modernosti stalnim i ubrzanim promjenama u društvu i kulturi.
Relativizam. Istina se sve češće shvaća kao subjektivna, a ne kao objektivna stvarnost koju treba tražiti.
Sekularizacija. Po prvi put u povijesti oblikuje se društvo koje svjesno isključuje religiju iz javnog i privatnog života.
Razmjeri grijeha. Iako grijeh nije nov, njegova raširenost i dostupnost danas su bez presedana.
Sve to upućuje na zaključak da živimo u vremenu koje je u mnogočemu jedinstveno. Ideja Boga postupno se potiskuje, a čovjek zauzima njegovo mjesto – u shvaćanju istine, rješavanju problema i oblikovanju društva.
Sjeme tih promjena posijano je prije stoljeća, od renesanse do industrijske revolucije i modernih ideologija, no u posljednjih stotinu godina ono je snažno izraslo.
Gdje će sve to završiti? Ne znamo. Ali Bog zna i u Njega polažemo svoje pouzdanje.