Uskrs nas ne poziva samo da se prisjetimo središnjih događaja povijesti spasenja, nego i da iznova otkrijemo tko smo. Crkva nas usmjerava prema identitetu koji ne proizlazi iz uspjeha, moći, učinkovitosti ili ideološke pripadnosti, nego iz samoga Boga.
Dok svijet čovjekovu vrijednost često mjeri onime što posjeduje, proizvodi ili zastupa, križ daje drukčiji odgovor. On otkriva da smo sinovi i kćeri Božje.
Crkva tu stvarnost naziva božanskim posinstvom, prema latinskoj riječi filius, koja znači sin ili dijete. Po krštenju postajemo posinjena djeca Božja. To nije tek slika ni pjesnička misao, nego nadnaravna stvarnost.
No božansko posinstvo ima neizmjernu cijenu. Kad su se Adam i Eva odvratili od Boga, nisu samo prekršili zapovijed, nego su ranili odnos s njime. Mi, njihovi potomci, naslijedili smo tu pukotinu. Ipak, Bog Otac u punini je vremena poslao svoga Jedinorođenoga Sina da bismo bili obnovljeni. Nismo samo pomilovani, nego preobraženi i nanovo uspostavljeni kao Božje kćeri i sinovi.
Uskrs je stoga posebna prilika da razmatramo dar božanskoga posinstva. Kad smo na Veliki petak cjelivali križ, slušali navještaj Muke i uranjali u tišinu Velike subote, stajali smo pred samim izvorom svojega identiteta djece Božje.
Jedan prizor iz Svetoga pisma to osobito jasno pokazuje. Kod križa Isusova stajale su njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus ugleda majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: „Ženo, evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“ I od toga časa učenik je uze k sebi (Iv 19, 25–27).
Te riječi, izgovorene u nezamislivoj boli i s posljednjim dahom, Isusova su oporuka. Njima nas uvodi u svoju obitelj.
Kristove riječi s križa nisu bile samo izraz brige za Mariju, nego i dar Ivanu, dar majke. A u Ivanu, koji stoji kao predstavnik svih učenika, taj je dar upućen svakome od nas.
U općoj audijenciji u svibnju 1997. papa Ivan Pavao II. posebno je promišljao o tom trenutku rekavši da tim riječima Isus Mariji otkriva puninu njezina majčinstva, jer kao Majka Spasitelja postaje i majka otkupljenih, svih udova mističnoga Tijela svoga Sina.
U času kada je Isus davao život da obnovi naš odnos s Bogom Ocem, darovao nam je i majku. Ta su dva dara nerazdvojiva.
Vrijedi primijetiti i što Marija čini. Ona stoji podno križa. Ne bježi i ne uzmiče, nego ostaje u ljubavi i boli, već tada živeći svoje majčinstvo prema nama. U njoj vidimo što znači ljubiti bez mjere, ostati vjeran i ne odustati.
Tišina Velike subote ustupa mjesto Uskrsu, a s njime dolazi i puna potvrda svega što je Križ izvojevao. Uskrsli Krist ukazuje se Mariji Magdaleni i povjerava joj riječi koje otkrivaju dubinu novoga odnosa: „Idi mojoj braći i javi im: uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, Bogu svome i Bogu vašemu“ (Iv 20,17).
Ne govori samo o svojem Ocu, nego i o našem Ocu. Uskrsnuće potvrđuje ono što je Križ zadobio. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima opisuje to nutarnje iskustvo riječima: „Primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’“ (Rim 8,15).
Abba je prisni vapaj djeteta koje zna da je ljubljeno. Tu nema dokazivanja ni nastojanja da se ljubav zasluži. Riječ je o sigurnosti da smo potpuno i trajno ljubljeni.
Sveti Josemaría Escrivá tumačio je da je božansko posinstvo temelj cjelokupnoga kršćanskog života. U knjizi Krist prolazi piše da je božansko posinstvo radosna istina i utješna tajna koja ispunja sav duhovni život, uči nas kako razgovarati s Bogom, upoznati i ljubiti nebeskoga Oca te našu unutarnju borbu ispunja nadom i pouzdanom jednostavnošću male djece.
Kad čovjek doista spozna da je ljubljeno dijete Božje, više ne traži od svijeta odgovor na pitanje tko je.
Zato je važno da u ovom radosnom vremenu tu istinu ne nosimo samo kao lijepu misao, nego kao stvarnost. Poput Ivana, i mi smo pozvani primiti Mariju u svoj dom, u dubinu svojega srca. Mi smo sinovi i kćeri Božje, Marija je naša majka, Križ je naša baština, a Uskrsnuće naša sudbina.
Naše božansko posinstvo nije rezultat dogovora, rasprave ni ljudske odluke. Ono je otkupljeno, a cijena toga otkupljenja bila je sve.