Poput Blažene Djevice Marije, sveta Ivana Arška uči nas kako odgovoriti na Božji poziv radikalnim „neka mi bude“, držeći se svoje životne zadaće lagano i nenametljivo, a pogled čvrsto usmjeravajući na Krista, čak i usred poteškoća i progona.
U krilu Richelieu pariškoga Louvrea nalazi se mramorni kip koji je 1852. godine izradio François Rude pod naslovom Jeanne d’Arc écoutant ses voix („Ivana Arška sluša svoje glasove“). Kipar prikazuje mladu sveticu u trenutku potpune sabranosti. Usne su joj blago razmaknute, glava nagnuta, a desna ruka podignuta dok sluša „svoje glasove“ – svetoga Mihaela Arkanđela, svetu Katarinu Aleksandrijsku i svetu Margaretu Antiohijsku.
To nije prvi put da ih čuje. Kosa joj je ošišana, a oklop odložen pokraj nje. Božansko poslanje oslobođenja domovine već joj je povjereno.
Ono što najviše privlači pozornost na Rudeovu kipu jest činjenica da njezina misija, premda prisutna, nije stavljena u središte. Na većini prikaza Orleanske Djevice Ivana je u punom oklopu, na konju i sa zastavom u ruci. Rude je, međutim, prikazuje u jednostavnoj seljačkoj haljini, dok oklop leži na tlu iza nje. Lijeva joj ruka počiva na oklopu, ali pogled nije usmjeren prema njemu. Cijelo je njezino biće okrenuto glasovima s Neba.
Iako nije najpoznatiji prikaz svetice, ova skulptura zorno prenosi jednu od najvažnijih pouka njezina života – njezinu duboku, marijansku nadu u Boga.
Tijekom svojega suđenja Ivanu su upitali nalazi li se u stanju milosti. Pitanje je bilo smišljena zamka. Da je odgovorila niječno, njezine tvrdnje o Božjem poslanju bile bi odbačene. Da je odgovorila potvrdno, mogla je biti optužena za oholost i umišljenost.
Njezin odgovor izbjegao je zamku i posvjedočio potpuno predanje Bogu: „Ako nisam, neka me Bog u nj uvede; ako jesam, neka me u njemu sačuva.“
Kada se suočimo s vlastitom grješnošću, pred nama stoje dvije napasti – umišljenost i očaj.
Katekizam Katoličke crkve umišljenost definira kao jednu od dviju pogrješnih pretpostavki: da se možemo spasiti bez Božje milosti i pomoći ili da će nam Bog oprostiti bez obraćenja i pokajanja (KKC 2092). Očaj je, pak, gubitak nade u spasenje i oproštenje grijeha, odnosno odustajanje od pouzdanja u Božje milosrđe (KKC 2091).
Te dvije krajnosti imaju nešto zajedničko. Obje su grijesi protiv krjeposti nade i obje odvraćaju naš pogled od onoga na što bi trebao biti usmjeren.
Zdrava nada u Boga i njegova obećanja omogućuje nam da se za spasenje oslanjamo na njega, a ne na sebe same, čime izbjegavamo umišljenost. Istodobno, ona nam pomaže ustrajati u pouzdanju čak i onda kada se okolnosti čine teškima ili bezizlaznima, čime izbjegavamo očaj.
Kada se nadamo spasenju, rastu u krjeposti ili primanju milosti, zapravo se nadamo samome Bogu. Sveti Toma Akvinski to sažima riječima: „U mjeri u kojoj se nadamo nečemu što nam je moguće po Božjoj pomoći, naša nada doseže samoga Boga, na čiju se pomoć oslanja.“
Umišljenost nas navodi da se uzdamo u vlastite sposobnosti i zasluge. Očaj nas također zatvara u same sebe, uvjeravajući nas da smo previše grješni da bismo mogli biti oprošteni. U oba slučaja pogled se odvraća od Boga.
Kada su Ivanu Aršku tijekom suđenja upitali nalazi li se u stanju milosti, zapravo su je pokušali navesti da promatra samu sebe.
Mogla je pasti u umišljenost – prisjećajući se svega dobra koje je učinila i vjernosti kojom je slijedila glasove svetaca. Mogla je potonuti i u očaj pomislivši da je možda uvrijedila Boga, jer zašto bi je poslušnost njegovu glasu dovela u takvu nevolju?
No Ivana nije gledala ni na svoje uspjehe ni na svoje patnje. Odmah je odgovorila nadom i pouzdanjem. Umjesto da promatra sebe, usmjerila je pogled prema Božjem milosrđu.
Sveta Ivana Arška često se ističe kao uzor krjeposti jakosti i s pravom. No ona je jednako tako i primjer radikalne nade i povjerenja u Božju volju. Poput Blažene Djevice Marije, velika je apostolica nade.
Njezina hrabrost, snaga i postojanost proizlazile su iz pogleda upravljenoga prema Kristu i iz potpunoga predanja Bogu.
Zato nam može biti snažna zagovornica kada ispitujemo savjest prije ispovijedi, kada smo nepravedno osuđeni ili progonjeni, kada se suočavamo s opasnostima i teškoćama, kada nas obuzimaju strah i slabost ili kada nam se vlastiti poziv čini preteškim.
Prikazi Orleanske Djevice kao hrabre ratnice i vojskovođe nadahnjuju i oduševljavaju. No Rudeova skulptura jedinstvena je jer Ivanu ne prikazuje kao pobjedonosnu junakinju, nego kao ranjivu mladu djevojku.
Kipar je uhvatio trenutak u kojem Božji glas ulazi u ljudski život. Nakon toga poziva na obraćenje, poslanje i svetost više ništa ne ostaje isto.
Kako ćemo odgovoriti na taj glas? Potreban je radikalan odgovor – „neka mi bude“.
Hoćemo li gledati u sebe, u svoje strahove, sumnje, ponos i oholost? Ili ćemo pogled usmjeriti prema probodenom Srcu Krista Kralja?
Hoćemo li biti poput svete Ivane Arške i Blažene Djevice Marije?
Kada nam Bog povjeri određenu zadaću, lako se može dogoditi da svu pozornost usmjerimo upravo na nju. No čak ni naše poslanje, poziv ili težnja prema svetosti nisu sam Bog.
Ne smijemo odustati od puta koji nam je povjeren, ali ni grčevito se za njega vezati. Ako skrenemo, pozvani smo vratiti se. Trebamo ostati vjerni svom pozivu i „držati ruku na plugu“, ne osvrćući se natrag.
Čak se i svetost ostvaruje kroz predanje i povjerenje, kroz djelovanje Duha Svetoga u nama. Nema potrebe očajnički stiskati plug. Nije potrebno ni neprestano gledati u njega.
Dovoljno je položiti ruku na njega kao što sveta Ivana na Rudeovu kipu lagano polaže ruku na svoj oklop.
Tada možemo podići srce i pogled prema onome komu doista pripadaju – prema našem Raspetom Gospodinu.
Možda nismo pozvani na fizičko mučeništvo poput svete Ivane Arške. No svi smo pozvani na svetost, trpljenje i ljubav. Ona nas svojim primjerom i zagovorom može voditi Kristu. I danas nas nadahnjuje da se predamo, da vjerujemo i da se nadamo.