XXVII. O grizodušju osuđenih
2. „I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi“ (Mk 9, 47 – 48).
Kaže sv. Toma da će glavna muka osuđenika biti spoznaja o spasu duše, a za spas su se samo trebali pokajati. Dušu će im zahvatiti nemir zbog činjenice da su se mogli spasiti. Tako se sv. Urbanu ukaza jedan osuđenik i reče mu, da ga najviše u paklu muči misao na pokajanje koje je trebao učiniti za svoje spasenje.
Reći će nevoljnik: Trebao sam se uzdržati i ne činiti one zabranjene stvari, trebao sam svladati onaj ljudski obzir, izbjeći grješnu prigodu, društvo, zabavu, i danas ne bih bio izgubljen. Trebao sam se ići ispovijedati svake nedjelje, posjećivati bratovštine, čitati duhovnu literaturu, moliti se redovno Isusu i Blaženoj Djevici Mariji, i ne bih se povratio na prijašnje grijehe. Toliko sam puta obećao da ću to učiniti, ali obećanja nisam ispunio.
Dobri primjeri koje je grješnik primao od svojih dobrih prijatelja, a nije ih prihvatio, pooštrit će nemir u duši jer ih nije poslušao. Bog mu je dao darove za spasenje, kao što su dobro zdravlje, dobra ovog svijeta, pamet kojom ga je obdario; potom darovi milosti, tolika prosvjetljenja, nadahnuća, zvanja i tolike godine života koje mu dodijelio za poboljšanje neurednosti, ali grješnik će tek u nevoljnom stanju uvidjeti da nema više vremena za popravak.
Čut će anđela Gospodnjeg koji viče i zaklinje: „I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na moru i zemlji, podiže k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova, koji stvori nebo i sve što je na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što je u njemu: ‘Neće više biti vremena!’“ (Otk 10, 6). Kako će se sve primljene milosti pretvoriti u oštre ubode u srcu osuđenika, kada shvati da se mogao popraviti i izbaviti od vječne muke!
Reći će plačući s drugim svojim očajnim prijateljima: „Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!“ (Jr 8, 20). Ostat će mu nakon života u grijehu samo grizodušje i patnja koja će ga zauvijek mučiti. Ova misao većinu će osuđenika mučiti, negoli sama vatra i sve druge paklene muke, kad rekne: mogao sam zauvijek sretan ostati, a sad moram zauvijek nesretan biti.
Molitva: Isuse moj, kako si me toliko mogao podnositi? Toliko sam ti puta okrenuo leđa, a ti nisi propustio doći mi u susret. Toliko puta sam te uvrijedio, a ti si mi uvijek oprostio; vraćao sam se grijeh, a ti si mi uvijek opraštao. Učini si me dionikom one muke, koju si trpio u Getsemanskom vrtu radi mojih grijeha, koji te natjeraše na krvavi znoj.
Kajem se, dragi moj Otkupitelju, što se nisam odužio tvojoj ljubavi. Ljubljeni moj Isuse, sada te ljubim više nego ikakvo drugo dobro, odričem se svih nedopuštenih naslada i obećavam, da ću tisuću puta prije umrijeti, nego te ikad više uvrijediti.
Radi one ljubavi kojom si me na križu ljubio i radi koje si svoj život žrtvovao za me, rasvijetli me i ojačaj u svladavanju svake napasti i da se tebi utječem kada god budem u napasti. O, Marijo, ufanje moje, Ti kod Boga možeš sve, isprosi mi svetu ustrajnost da se nikada više ne odijelim od njegove ljubavi.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.