Katolički roditelji, jeste li svojoj kćeri jasno rekli da je u redu – štoviše, dobro i sveto – željeti život supruge i majke? Da je dopušteno i poželjno težiti svetom braku kao samostalnom cilju, bez obzira na današnja društvena očekivanja? Ako jeste, hvala Bogu – ovaj tekst nije za vas.
Za ostale – nekoliko osobnih priča.
Nakon što sam 1985. završila veliku javnu srednju školu u Arizoni, upisala sam prestižno sveučilište u Novoj Engleskoj, diplomirala s najvišim počastima, i potom krenula na diplomski studij na jugu SAD-a s osvojenom stipendijom. Sve je upućivalo na svjetovni uspjeh.
Ipak, nikad nisam željela karijeru. Odmalena sam znala da moj san nisu novac, natjecanje i profesionalno priznanje, nego muž i djeca. Htjela sam biti domaćica – baš kao moja majka i većina žena u susjedstvu moga djetinjstva.
Naravno, očekivalo se da završim fakultet. Nisam zbog toga previše žalila, jer sam ondje upoznala svog budućeg supruga. No sve je to za mene bilo usmjereno prema cilju: udati se i imati obitelj. Iako su mnoge žene iz moje generacije tada već razmišljale o karijeri, meni to nije bilo privlačno.
Jedna prijateljica iz srednje škole udala se sa samo 19 godina. Nisam mogla doći na njezino vjenčanje jer sam bila na faksu u Bostonu, ali se sjećam osjećaja tuge, zavisti i divljenja. Iako sam znala da rani brak nije bio moguć za mene, njezin život mi je bio privlačan – činilo mi se da je već odrasla, dok sam ja još lutala studentskim svijetom bez stvarne svrhe.
Upoznala sam supruga, zaručili smo se šest tjedana nakon diplome, a ja sam nakon dva tjedna napustila diplomski studij. Pripremala sam se za vjenčanje i život koji sam oduvijek željela – onaj obiteljski, domaći, prirodan. Nakon vjenčanja radila sam kratko u maloj agenciji, a s rođenjem našeg prvog djeteta ostala sam kod kuće. Nikad nisam požalila.
Živjeli smo skromno, u stanovima, s mužem koji je radio razne poslove kako bi prehranio obitelj. No moje srce bilo je ispunjeno. Bila sam supruga i majka – i to mi je bilo dovoljno.
Možda ćete reći: tako je bilo u osamdesetima. Danas, u doba rodne ideologije i „boss babe” kulture, zar mlade žene doista još sanjaju o braku i djeci?
Jedna čitateljica mojega bloga Little Catholic Bubble, feministica i liberalka, privatno mi je priznala: njezina najveća čežnja bila je udati se i imati djecu. I njezine prijateljice, iako javno promicale drugačije stavove, privatno su razgovarale o istome – vjenčanjima i bebama. Ali, rekla je: „Leila, znaš da to ne mogu javno reći.” Tužno je da mnoge žene ne smiju priznati ono što im srce želi.
Roditelji, skinite taj teret s ramena svojih kćeri.
Ne sugerirajte im da je obveza imati karijeru. Ne namećite im ideju da su vrijedne samo ako su „neovisne”, visokoobrazovane, putuju i gomilaju postignuća. Ne tjerajte ih godinama na odgađanje braka i majčinstva.
Nema ništa loše u obrazovanju, putovanjima i uspjesima, ali dopustite svojim kćerima da slobodno kažu: „Želim muža, djecu i dom.” To je jednako vrijedan životni poziv.
Djevojke koje su već zahvaćene duhom vremena mogu u početku reagirati s nerazumijevanjem, pa i otporom. No mlađe će to možda prihvatiti s olakšanjem jer njihova srca već to znaju.
Leila Lawler piše o tome da se mladim ženama danas od djetinjstva guši unutarnji glas koji ih poziva na dom. Zato su nesretne, izgubljene i anksiozne. A Moira Greyland jednom je sažeto rekla: „Ženama nije dopušteno željeti brak i obitelj.”
Katolički roditelji, učinite to dopuštenim. Dopustite svojim kćerima da sanjaju o mužu, djeci i domu – i da to bude dovoljno.