Nije sudbina ta koja nas dovodi do nebeskih vrata, već pravilna upotreba naše slobode dok molimo za milost potrebnu da dovršimo svoj život.
Pitanje koje si svi postavljamo u jednom ili drugom trenutku jest: „Jesam li bio suđen?“ Jesam li proizvod slučaja, biće kojem je sudbina bila suđena bez ikakvog razloga? Ili sam bio suđen, u smislu da sam predodređen od Boga ili neke duhovne agencije da postojim?
Površan pogled na život sugerira da se sve događa slučajno. Koji spermatozoid oplođuje koju jajnu stanicu, iz empirijske perspektive, potpuno je slučajna pojava. Na toj slici nema Boga niti bilo kakvog duhovnog bića. Sudbina vlada svijetom. Stoga imam sreće što sam živ, ali i nesreće što sam smrtan.
Ovaj pogled protuslovi kršćanskom uvjerenju da Bog ne samo da vlada svijetom, već je i blisko uključen u sve što se događa. U tom smislu, sudbina zamjenjuje usud tako da je, na način koji ne možemo percipirati, svaki od nas bio predodređen da postoji. Ovo gledište slično je onome u što radije vjerujemo.
Ali zašto, mogli bismo se zapitati, razvijamo tu sklonost? Odgovara li ta urođena naklonost stvarnosti ili je to samo pusta mašta? Ako imamo sudbinu, onda imamo i obvezu imati vjeru. Vjera je, dakle, priznanje da smo stvorenja sudbine. Posljedično, imamo Nekoga kome možemo zahvaliti za svoje postojanje.
Još jedno pitanje koje nas izaziva tiče se braka. Je li netko predodređen da bude moj životni partner ili pronalazim nekoga s kim osjećam određenu međusobnu kompatibilnost? Tražim li svog partnera koji je „onaj pravi“ ili biram nekoga na temelju ljubavi i zdravog razuma? Jesmo li „predodređeni biti“ muž i žena ili smo to slobodno izabrali? Gledamo u zvijezde i u svoja srca tražeći odgovor. Odgovor nije uvijek dostupan.
Prema rimskoj mitologiji, tri božice predsjedale su rođenjem i životom ljudskih bića. Sudbina svake osobe smatrana je niti ispredenom, izmjerenom i presječenom od strane tri Sudbine: Kloto, Lahesis i Atropos. U ovom slučaju postoji mješavina sudbine i predodređenja.
Pitagora je proučavao brojeve. Kada su ga pitali što je prijatelj, odgovorio je: „Onaj koji je drugo ja“, poput 220 i 284, koje je nazvao „prijateljskim brojevima“. Djelitelji broja 220 zbrajaju se do 284, dok je zbroj djelitelja broja 284 jednak 220. Stoga je prijateljstvo bilo predodređeno, zapisano jezikom matematike. Nitko to danas ne shvaća ozbiljno, ali to ukazuje na ljudsku želju da sudbinu preferira nad slučajnošću.
S druge strane, Platon je imao metafizičkije objašnjenje ljubavi i prijateljstva. U svom dijalogu Simpozij, Aristofan govori o izvornom androginu, jedinstvu muškog i ženskog dijela. Ta su dva dijela bila odvojena na zemlji, a jedan je dio bio potaknut tražiti drugu polovicu svoje duše. Ljubav je, prema ovom gledištu, želja za povratkom druge polovice vlastitog bića. To je više stvar sudbine nego slučaja.
Popularna pjesma iz 1929. implicira da su dvoje ljubavnika predodređeni biti zajedno. Tekst, kojeg je napisao Arthur Freed, dijelom glasi: „Bio si namijenjen meni, a ja sam bio namijenjen tebi.“ Pjesma je prikazana u filmu Penny Serenade, u kojem glume Cary Grant i Irene Dunne. Poput mnogih popularnih pjesama, temelji se na romantičnom osjećaju kismeta. Ali je li to realizam ili pusti san?
Odabir pravog supružnika uvelike je vježba slobode. Ipak, stavljajući stvari u kršćansku perspektivu, to ne isključuje djelovanje milosti.
Može se moliti za budućeg muža ili ženu, a Bog može dati milost koja odgovara na tu molbu. Pitanje je dovoljno složeno da odabir životnog partnera nije u potpunosti u našim rukama. Sloboda, milost i sudbina imaju svoje uloge.
Marija, Majka Božja, slobodno je prihvatila svoju ulogu i primila obilje milosti kako bi se njezina sudbina mogla ispuniti. Što se tiče naših vlastitih života, ova tri faktora nisu jasno ili glatko integrirana.
Ipak, moramo ih povezati najbolje što možemo. To također znači da će u našim životima biti neizbježnih napetosti dok pokušavamo uskladiti i koordinirati ova tri elementa.
Osim susreta s „pravom osobom“, možemo reći da Bog šalje razne ljude u naše živote kako bi nas vodili prema našim sudbinama. Svoju sudbinu ne postižemo sami. S kršćanskog stajališta, naša konačna sudbina jest biti s Bogom na nebu.
Nije sudbina ta koja nas dovodi do nebeskih vrata, već pravilno korištenje naše slobode dok molimo za milost potrebnu da dovršimo svoje životno putovanje. Naš život sastoji se od dosezanja višeg odredišta. Jedno ispunjeno odredište ustupa mjesto drugom, i tako dalje, dok se niz odredišta nastavlja.
Temeljni paradoks u vezi s našom sudbinom jest da nam dolazi izvana, a ipak nam je već na neki način nazočna iznutra. Naša sudbina isprepletena je s Božjom dobrohotnošću, njegovom milošću te našom slobodom i vjerom.