Daleko od blage slike svetca koji propovijeda pticama, sveti Franjo nudi zahtjevno viđenje radosti utemeljene na križu i potpunom povjerenju u Boga.
Papa Lav proglasio je godinu svetoga Franje. Razmišljajući o svetcu iz Asiza, odmah mi na pamet pada franjevačka radost, ali i pouka koju je sam Franjo dao o toj temi. Što bi radosni prosjak rekao da je istinska radost?
Možda bismo od svetca koji propovijeda pticama očekivali nježnu sliku radosti: proljeće na livadi, propovijed pticama i drugim simpatičnim šumskim stvorenjima. Tiha, smirena i vedra radost vjerojatno bi bila predmet njegove meditacije.
No, prema predaji, sveti Franjo započinje tako što brata Leonarda moli da zapiše njegove riječi.
Najprije kaže: kada bi svi veliki teolozi i učenjaci Crkve, sa svih najvažnijih sveučilišta, postali franjevci – bi li to bila istinska radost?
To nije baš proljetna slika šetnje šumama i proplancima, ali zvuči prilično dobro. Ipak, sveti Franjo kaže: to nije istinska radost.
Zatim nastavlja: kad bi svi biskupi i nadbiskupi, svi velikaši Europe, pa čak i kraljevi Engleske i Francuske, postali franjevci i pridružili se Redu?
To zvuči izvanredno. Zar to ne bi bila istinska radost za svetoga Franju? No on opet odgovara: ni to nije istinska radost.
Treći prijedlog ide još dalje: kad bi obratio cijeli svijet na kršćanstvo te imao moć liječiti bolesne i činiti mnoga čudesa.
Pa to bi morala biti istinska radost, zar ne? Kristova slava očitovana u svijetu. Ali ni u tome, kaže Franjo, nije istinska radost.
Što je onda istinska radost?
Franjo zamišlja kako se vraća s puta prema svojoj maloj kapelici. Gluha je noć i zima. Toliko je hladno da mu se ledenice hvataju za rub habita, režu mu noge, a krv se slijeva niz njih. Prizor je težak i gotovo potresan.
Franjo zatim zamišlja kako dolazi do kapelice, blatnjav i promrzao, te kuca na vrata. Kad mu brat napokon otvori, Franjo kaže da je on brat Franjo i moli da ga puste unutra. No brat ga odbija. Franjo ponovno kuca i moli da ga prime. Brat mu odgovara da nije pristojno vrijeme za lutanje, da ne mogu primati prosjake i da već imaju previše takvih u kući.
Sveti Franjo tada kaže: kad bi u takvoj situaciji mogao ostati u miru, bez ogorčenosti i uznemirenosti, tada bi imao istinsku radost.
Na prvi pogled, to zvuči krajnje, gotovo nerazumno. Nama suvremenima, koji gotovo štujemo udobnost, teško je prihvatiti takvu pouku. Ali ako svetoga Franju i Evanđelje shvatimo ozbiljno, moramo pažljivo poslušati što nas prosjak iz Asiza želi naučiti.
Istinska radost ne sastoji se u tome da se čovjek smrzava pred vratima. Ona je stanje duše: povjerenje i predanje Isusu koje može podnijeti i takvo odbacivanje. Radost nije skup vanjskih okolnosti ni rezultat uspjeha, nego unutarnje raspoloženje – potpuno i radosno predanje nadahnuto Duhom Svetim.
Ne čini čovjeka radosnim ono što mu se događa, nego ono što on postaje: osoba kojoj se može dogoditi bilo što, a da i dalje ne izgubi pouzdanje u Boga.
Kako bi to izgledalo danas? Kako bi izgledalo u životu jednoga oca? Kad bih, primjerice, doživio da moja žena i djeca napuste vjeru, ostave me samoga, nemoćnog i prezrenog, a ja bih i tada mogao prihvatiti taj prijezir s mirom srca i uma – možda bi to bila istinska radost. Naravno, ne bih nikada poželio da napuste vjeru; takva bi želja bila grijeh. Ali istinska radost prebivala bi u mojoj duši kad bih se i u takvoj situaciji mogao nadati Bogu, ljubiti ga i ostati u njegovu miru.
Zato slika svetoga Franje kao simpatičnog kršćanskog vrtnog patuljka nipošto ne može obuhvatiti puninu njegove duhovnosti. Naša jedina nada, jedini cilj i jedino zvanje mora biti ljubav prema Isusu.
Zvuči li sve to krajnje? Sveti Franjo nas podsjeća da je Evanđelje krajnje jer je i križ krajnji. A upravo smo na taj raspeti život Krista u nama pozvani: predati sve Isusu i zauzvrat primiti istinsku radost.



