Imao sam 21 godinu i prolazio kroz vjersku egzistencijalnu krizu.
Uvjerio sam se u zlo pobačaja i posvetio pro-life pokretu. Ali imao sam problem: bio sam pripadnik Ujedinjene metodističke crkve, a ona je bila pro-choice. Istina, svoju je potporu pobačaju zaodijevala kršćanskim jezikom, ali u konačnici je Crkva kojoj sam pripadao smatrala moralno dopuštenim ubijanje nerođene djece u majčinoj utrobi. Znao sam da moram otići i pronaći drugu crkvu.
Ali koju? Možda Južne baptiste? Ili Evanđeosku slobodnu crkvu? Ili neku nedenominacijsku zajednicu koja snažno zastupa zaštitu života?
Tada sam shvatio nešto od čega su me prošli trnci: što ako i nova crkva kojoj se pridružim jednoga dana popusti po pitanju pobačaja, kao što su metodisti popustili sedamdesetih godina? Hoću li onda cijeli život prelaziti iz crkve u crkvu? Stalno preispitivati kojoj denominaciji pripadamo nije mi se činilo putem kojim Krist želi da idemo.
Zato sam svojega cimera, pobožnoga katolika, upitao: „Kako znaš da Katolička crkva jednoga dana ne će prihvatiti pobačaj?“
Pogledao me kao da sam mu postavio najgluplje pitanje koje je ikada čuo. Jednostavno je odgovorio: „Jednostavno ne će.“
Njegovo me samopouzdanje zateklo. Zapravo, upravo me taj jednostavni odgovor poveo putem koji je otprilike godinu dana poslije završio mojim ulaskom u Katoličku crkvu.
U biti, pridružio sam se Crkvi za koju sam znao da ne će puknuti. Naravno, može imati skandale, može imati korupciju, može prolaziti kroz mračna razdoblja svoje povijesti – drugim riječima, može se savijati – ali ne će puknuti.
I gotovo 35 godina poslije i dalje sam u Crkvi koja nije pukla – i ne će puknuti: u Katoličkoj crkvi. Naravno, tijekom tih godina vidio sam kako se Crkva poprilično savijala. I te kako se savijala.
U naizgled zlatnim danima devedesetih stotine tisuća Amerikanaca svake su godine prelazile na katoličanstvo, a naš je Papa bio jedna od najistaknutijih osoba na svjetskoj pozornici. Od tada smo mi katolici prolazili kroz skandal za skandalom, čak – ili možda osobito – na najvišim razinama hijerarhije.
Ne bismo smjeli ni na koji način umanjivati strahotu tih skandala i promašaja: seksualno zlostavljanje, korupciju, bezlične liturgije, lošu katehezu i doktrinarnu zbrku koja dolazi iz hijerarhije. Sve je to pridonijelo gubitku duša. Ali isto tako ne bismo smjeli previdjeti koliko je važno to što se Crkva, premda se savijala, nije slomila.
Uzmimo, primjerice, nastojanja za ređenjem žena za svećenice. Iza toga crkvenog pokreta stoji jedan od najmoćnijih kulturnih pokreta u povijesti: feminizam. Kao kulturni tsunami još od šezdesetih godina, feminizam razara sve pred sobom. Osim Katoličke crkve.
Dok su Anglikanska crkva i bezbrojne druge denominacije popustile pod golemim pritiskom da žene rede i postavljaju na položaje duhovnog vodstva, Katolička crkva to nije učinila.
Da, mnogi visoki prelati podupirali su ređenje žena i zagovarali ga u Vatikanu, čak javno na vatikanskim sinodama. Sjećam se kako se jedan prijatelj jednom kladio sa mnom da će Crkva u roku od godinu dana rediti žene za đakone. Bilo je to 2018. Dobio sam tu okladu.
Čak i kada se ponekad činilo da će Crkva popustiti, nije popustila. Savijala se, njihala se pod udarima tsunamija, ali se nije slomila. Nije pala.
Po mojem mišljenju, postoji samo jedno objašnjenje za takvo nevjerojatno postignuće: božanska zaštita. Kako bi se drukčije moglo objasniti da institucija kojom upravljaju očito nesavršeni ljudi može izdržati pritiske ovoga svijeta – kao i pritiske iznutra – i ostati čvrsta u nasljedovanju Kristove odluke da svećeništvo povjeri muškarcima?
Kada živite usred krize, lako je zbog drveća ne vidjeti šumu. Posvuda oko sebe vidimo stabla koja trunu. Ali kada bismo mogli pogledati odozgo, vidjeli bismo da smo i dalje u prekrasnoj šumi koja postoji dvije tisuće godina i koja će postojati sve dok se Gospodin ne vrati.
Da, trebamo raditi na obnovi stabala oko sebe, ali uvijek sa sviješću da Gospodin štiti šumu čak i kada naš dio ima ozbiljne probleme. To nikada ne smijemo zaboraviti.
Kada je moj katolički cimer s potpunom sigurnošću rekao da Katolička crkva „jednostavno ne će“ jednoga dana poduprijeti pobačaj – ili žene svećenice, tzv. sodomitski brak ili bilo što drugo što nam svijet u određenome trenutku nameće – istodobno me razljutio i zadivio.
Smetalo mi je što može biti toliko siguran, čak samouvjeren, kada je riječ o njegovoj Crkvi, dok sam znao da se moja već predala kulturi. Ali istodobno me zadivilo to što postoji Crkva koja može ulijevati takvu sigurnost. Želio sam imati tu sigurnost. I po Božjoj milosti sada je imam.
Moramo se nastaviti boriti protiv snaga unutar i izvan Crkve koje je nastoje oslabiti. Ali činimo to s potpunom sigurnošću da, premda možemo vidjeti kako se Crkva savija, čak i snažno savija, ona se ne će slomiti. Ne zbog našega rada, nego zato što je Gospodin obećao da će je uvijek štititi, sve dok ponovno ne dođe.
Eric Sammons