U biti, vrlo je jednostavno. Od zastupnika u Hrvatskom saboru, koji su deklarativno konzervativni (i k tome katolici), očekuju se jasni i ne dvosmisleni odgovori na važna društvena pitanja koja se tiču vrjednosti, naročito u vezi braka i obitelji.

U ovom području vodi se bitka za moral, smjer i temelj jednog društva. Jedan od najgorih zamki u koji upadnu ‘naši’ zastupnici događa se kada im se postavljaju “neugodna” pitanja (zašto bi to uopće bila neugodna?), jest ta da se počnu izmotavati i onda u nekakvom općenitom i politički korektnom odgovoru, svoju neodlučnost zamaskiraju time što kažu kako “društvo nije spremno za to”.  Jedno od tih pitanja bilo je i dolje navedeno pitanje u vezi mogućnosti homoseksualaca da usvoje djecu.

Za neke stvari, kao što su opasni društveni eksperimenti, društvo nikada neće biti i nikada ne treba biti spremno. To su marksističko-progresivistički stavovi kojima bi se društvo moralo prilagoditi, milom ili silom. Marksizam ne želi sigurnost koja proizlazi iz stabilnih obitelji (tata, mama, djeca), jer takve obitelji daju stabilne pojedince koji mogu s, ali i bez državnog aparata, vrlo dobro i samostalno funkcionirati.

S druge, marksističke strane, društvo bez obitelji postaje konglomeracija atomiziranih pojedinaca koji ovise jedino o velikoj državi i o ”velikom bratu” koji određuje kako će se misliti i djelovati. Silom i po kratkom postupku, društvo su mijenjali komunisti, i to metkom, zatvorom ili izgonom. Danas to rade njihovi izdanci (socijalisti, progresivisti, ‘zeleni’, “Možemovci”…), milom i to sporo, kao u onom poznatom primjeru s kuhanjem žabe u vodi koja je u početku mlaka, a kada postane kupuća, već je kasno jer je žaba skuhana.

Tako će se s riječima Mostove zastupnice, Marije Selak Raspudić iz intervjua Večernjem listu (11. 8. 2020.), složiti i ljevica: “Pa da, društvo nije spremno” pa ih moramo “educirati” naročito kroz škole i masovne medije kako bi indoktrinirali društvo da prihvati nešto što nije nikada bilo prihvatljivo kroz dugu ljudsku povijest naročito u kršćanskoj i katoličkoj civilizaciji.

Prema odgovoru zastupnice Dalije Orešković, koja je također bila u ovoj debati, koja jasno ima “progresivistička” (ljevičarska) gledišta, vidi se da obitelj smatra kao stvar “ideologije”, pa tko ima više moći, taj će odlučivati. Tu nema prostora niti za biologiju, antropologiju, psihologiju, duhovnost niti za, općenito, zdrav razum i ljudsko iskustvo kroz tisuće godina. Sve, ali baš sve se relativizira i dekonstruira.

Kulturni marksisti dobro znaju da se nova revolucija dobiva preko kulture i javnosti, i oni jasno deklariraju svoja gledišta i brane svoje stavove. Tražimo li previše od ‘naših’ zastupnika da istom jasnoćom zastupaju i naša gledišta i da brane brak, obitelj, kršćanstvo, nacionalnu državu?

Bilo bi dovoljno da je zastupnica Selak Raspudić samo rekla onaj dio “da prava djece pretežu nad pravom na djecu”, i da se jasno odredila da nije za to da homoseksualci usvajaju djecu, da se zna koja je definicija braka i da je obitelj samo jedna te da djeca imaju pravo na najbolje okruženje i ono što je dokazano i provjereno, a to su mama i tata.

S obzirom na to da političari svoje mišljenje iskazuju javno, vjerujem da je itekako važno da i javno čuju glas negodovanja i konstruktivne kritike iz civilnog društva. Oni bi trebali zastupati naša gledišta te ono što je ispravno i istinito, u skladu s konzervativnim gledištem i katoličkim naukom.

Pratit ćemo, ne samo zastupnicu Selak Raspudić, nego i sve zastupnike koji javno govore o konzervativnim ili/ katoličkim vrjednotama. I kada bude potrebno, dignut ćemo ‘žuti karton’, kao u ovom slučaju.