Srijeda, 17. travnja 2024.

Homilija biskupa Fanellija prigodom liturgijskog spomena bl. Augustina Kažotića

HOMILIJA  MONS. CIRE FANELLIJA (biskup biskupije Melfi-Rapolla-Venosa) PRIGODOM LITURGIJSKOG SPOMENA BLAŽENOG AUGUSTINA KAŽOTIĆA O SEDAMSTOTOJ OBLJETNICI NJEGOVE SMRTI I POČETKA JUBILEJSKOG HODA

On jepoput blaženog kardinala Alojzija Viktora Stepinca koji ga je u prošlom stoljeću naslijedio na stolici zagrebačkih biskupa, svakodnevno bivao uzorom stada, prispjevši tako do vrhunca „mučeništva srca“.

Predraga braćo i sestre,

predsjedam danas ovom Euharistijom ovdje u Katedrali u Luceri duhom ispunjenim tolikim osobnim sjećanjima, koja se otvaraju u zahvalnosti Gospodinu. Rado sam prihvatio poziv našeg biskupa mons. Giuseppea Giuliana, kojemu bratski zahvaljujem i kojega pozdravljam, kao i sve kanonike, prezbitere, posvećene osobe i vas, vjernike, okupljene na ovom slavlju. Naš grad Lucera se svake godine uključuje u naše patronske proslave u čast Svete Marije Zaštitnice (Santa Maria Patrona) spominjući se blaženog Augustina Kažotića (Trogir, oko 1260. – Lucera 1323.), na dan njegova rođenja za nebo, 3. kolovoza. Odlukom preuzvišenog mons. Giulianija, danas, prigodom 700. obljetnice Blaženikove smrti, koja se zbila u Luceri 3. kolovoza 1323., započinje jedna posebna „jubilejska godina”. Radostan sam što mogu s vama podijeliti neka razmišljanja o svetom biskupu Augustinu, Božjem čovjeku, koji je – kao pastir – bio pozvan živjeti dvije temeljne vjernosti međusobno usko prožete: vjernost Bogu i vjernost Crkvi. Lucera ima čast dijeliti sa Zagrebačkom nadbiskupijom i Dominikanskim redom ovu veliku milost imati blaženog Augustina za uzor svetosti, koji stoljećima bdije nad hodom vjere kršćanske zajednice.

Svi znamo da je biskup Augustin, poslan od pape Ivana XXII., došao u Luceru 1322., ostavivši papinsko sjedište u Avignonu. Augustin, prosvijetljen i cijenjen teolog Dominikanskog reda, potječe iz Hrvatske, a za biskupa je bio posvećen 1303. i to kao biskup Zagrebačke biskupije, gdje se odmah istaknuo svojim pastoralnim žarom, u teškom vremenu, obilježenom borbama i neredima, te vjerskim propadanjem. Godine 1317. iz Zagreba dolazi u Avignon, u Papinsku kuriju, gdje je bio prisiljen zadržati se sve do 1322., jer se nije sviđao hrvatskom vladaru Karlu Robertu. U pet godina boravka u Avignonu, u Papinskoj kuriji, isticao se visokim diplomatskim sposobnostima i dubokim teološkim znanjem, zbog čega ga je Papa uvelike cijelio. Lucera ga je dočekala 1322. u trenutku crkvenog i društvenog preporoda: nekoliko godina ranije grad je promijenio ime Luceria Saracenorum u Città di Santa Maria (1300.), a malo zatim su završeni radovi na izgradnji Katedrale (posvećena 1302.), na ostacima ranije postojeće džamije. Kad je Blaženik došao u Luceru, još su u njoj vladale situacije nereda vezane uz neke saracenske grupe koje su boravile u gradu i uz razna kritiziranja koja su usporavala svjetovni i crkveni rast grada. U vrlo kratkom vremenu, od svega godine dana, koliko je bio biskup u Luceri, Augustin se sigurno istaknuo po svojoj velikoj teološkoj pripremi i snažnim sposobnostima upravljanja, ali posebno po svetosti života.

Poziv na svetost za Augustina, kao za svakog kršćanina, proizlazi iz krsnog zdenca, ali snažnu motivaciju pronašao je kako u izboru posvetiti se u redovničkom životu tako i u vršenju svog pastoralnog služenja. On, u složenom i izazovnom vremenu za Crkvu, podupiran dominikanskom duhovnošću, ostao je snažno usidren u Gospodinovoj riječi, koja je stvarno bila svjetiljka njegovim koracima (Ps 118): koracima, koje je božanska Providnost vodila stazama često posutima poteškoćama i nevoljama, najprije u Zagrebu, a potom u Luceri. Prema učenju proroka Ezekiela (usp. Ez 34, 11-16), on je tijekom svoje biskupske službe utjelovljivao lice pravog pastira ovaca koje zabrinuto traži i brižno se brine za njih; iako raspršene, on ih okuplja, privodi ih u njihovu zemlju; daje im mjesto gdje se mogu dobro odmoriti, povija im rane i liječi štete zla. Blaženi Augustin je bio učitelj svog naroda posebno propovijedanjem Riječi Božje, razmatrane u osobnoj molitvi, prevedene za puk, komentirane i primijenjene na osobne i društvene potrebe njegova vremena. On je, poput blaženog kardinala Alojzija Viktora Stepinca (1898.-1960.), koji ga je u prošlom stoljeću naslijedio na stolici zagrebačkih biskupa (1937.-1960.), svakodnevno bivao uzorom stada, prispjevši tako do vrhunca „mučeništva srca“.

Biskup Augustin se, kao svaki autentični službenik Evanđelja, istrošio za druge prihvaćajući kao dar Božji često teške okolnosti u vršenju svoje službe, bio je uvijek spreman i na materijalno davanje vlastitog života poradi Evanđelja (usp. 1 Kor 9, 23). Ljubav prema Kristu i Crkvi ga je učinila čvrstim u vjeri, hrabrim u propovijedanju, snažnim u pastoralnom upravljanju, brižnim prema najslabijima. Po dolasku u Luceru – kao svaki Pastir – prvo veliko djelo koje je učinio bila je Euharistija, slavljena vjerojatno upravo u ovoj Katedrali, rječitom znaku želje za preporodom kršćanske zajednice tog vremena; u Euharistiji je uvijek pronalazio razlog svoje službe, snažno uvjeren da se samo u njoj rađa i preporađa zajednica učenika Uskrsnuloga. Iz Euharistije je naučio posebno evanđeosku mudrost darivanja sebe: pastoralnu ljubav. U vrlo kratkom razdoblju proživljenom u Luceri, vjerojatno je pokrenuo razna pastoralna djela u zaštitu kršćanske zajednice i u korist formacije klera; ali sigurno je zarazio kler i narod svojim životom prožetim Evanđeljem.

Biskup Augustin, tog 3. kolovoza prije sedamsto godina, dok je sklapao oči na ovoj zemlji da bi ih otvorio u raju, ponavljao je u svom srcu riječi apostola Pavla: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2 Tim 4, 7). U tim riječima svetog Pavla Timoteju drago mi je vidjeti sažet čitav život našeg Blaženika, koji napušta svoju hrvatsku zemlju da bi ostao vjeran Bogu i umire u jednoj novoj zemlji, njemu nepoznatoj, u Capitanati, komadiću Puglie, kamo je dospio jedino kako bi služio Kristovoj Crkvi. Blaženik nam stoga predaje evanđeosko svjedočanstvo unutarnje slobode i nesebičnog služenja Evanđelju što je upozorenje za sav Božji narod, premda je sigurno upravljeno zaređenim službenicima. U njegovom stilu života postoji očitovanje njegove moralne, duhovne i pastoralne veličine; Augustin nije bio velikan samo po svom stasu, nego prije svega po svojoj vjeri i pastoralnoj ljubavi. Uvijek je jedinstvenim Gospodinovim darom smatrao trpjeti za Evanđelje (usp. 2 Tim 1, 8). Život jednog pastira nije nikad evanđeoski privlačan ako nije pokretan ovom dvostrukom ljubavi prema Kristu i Crkvi. Ta ljubav rađa snagom u borbi, daje polet u hodu, jamči vjernost pred svakojakim kušnjama i poteškoćama. Niti laskanja niti prijetnje nisu ga nikad udaljile od ljubavi prema Kristu i od služenja Crkvi.

Od svih nas koji danas, sabirući tradiciju naših pređa, častimo blaženog Augustina, traži se, od svakoga prema njegovom specifičnom zvanju, da pokaže svijetu svoju ljubav prema Kristu i Crkvi. Ova dvostruka ljubav nas potiče da od svog života učinimo dar za druge, vjerodostojni znak zajedništva i pomirenja. Svijetu je potrebno naše svjedočanstvo! Preko našeg stila života mora odsijevati nadnaravna dimenzija Crkve. Blaženi Augustin, u svega nekoliko mjeseci što je bio biskup ovdje u Luceri, bio je svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati (1 Pt 5, 1). Njegova riječ, bogata mudrošću i naukom, bila je uvijek vjerni odjek Evanđelja, jer je bila praćena uzornošću života. Prvu propovijed Augustin je održavao svojim životom. On je, poput svog učitelja svetog Dominika, bio pastir na čijim ustima nikad nisu bile beskorisne riječi, jer je bio naviknuti ili govoriti o Bogu narodu po svom pastoralnom djelovanju ili govoriti Bogu u molitvi o potrebama i trpljenju svog puka. On je, poput Mojsija (usp. Izl 17, 8-16), u molitvi uvijek imao podignute ruke prema nebu kako bi davao svjetlo i snagu svom narodu.

Pokretanje ove jubilejske godine u čast blaženog Augustina je izvrsna prilika da slavimo ljepotu jednog života preobraženog Evanđeljem, a koji je zreli plod Gospodinove zapovijedi: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro. (Mk 16, 15-18). Biskup Augusti je vršio svoju službu uvijek kao sakrament Božjeg milosrđa, hrabro naviještajući, u teškom i prijelaznom vremenu, dobrotu Boga i Njegovu naklonost prema svima.

Riječi apostola Petra upućene pastirima: Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. (1 Pt 5, 2-3), bile su kompas koji je usmjeravao njegovo biskupsko služenje. Ovi unutarnji stavovi su ga učinili snažnim, najprije pred uplitanjima carske vlasti u Zagrebu, a zatim neumornim tkalcem odnosa kao papinskog legata, i najzad kao promicatelja jedinstva i pomirenja u Luceri na početku 14. stoljeća. Svima je biskup Augustin znao pokazati, djelima i u istini, Božje milosrđe. Augustin, danas, u ovoj promjeni epoha, poziva nas kršćane da sa strašću njegujemo evanđeoski san Crkve koji nam je predao Drugi vatikanski koncil i da čuvamo puno zajedništvo s papom Franjom. Provoditi „misionarsko obraćenje“ i čuvati jedinstvo velika je dužnost Božjeg naroda u ovom našem vremenu. Sinodalni hod, koji nas Crkva poziva poduzeti, treba nam pomoći nadvladati kulturu nezainteresiranosti i treba nas učiniti autentičnim tvorcima bratstva i zajedništva. Kristova Crkva je, naime, pozvana evangelizirati (usp. Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 18) i biti u ljudskoj povijesti znak jedinstva i pomirenja, milosrđa i ljubavi (usp. 2 Kor 5, 20; Iv 13, 34-35; Iv 17, 21-23).

Svjedočanstvo blaženog Augustina, uzornog pastira, došlo nam je preko spomena na brojna čudesa koja mu se pripisuju tijekom stoljeća, posebno preko doticaja s nekim njegovim relikvijama. Mi, međutim, ne trebamo biti nemirni tražitelji Božjih čudesa, nego srca koja čeznu za susretom s Bogom svake utjehe! Znakovi i čudesa kojima Gospodin ukrašava život svetaca uvijek su poziv da upravimo oči na Isusa, tvorca i usavršitelja naše vjere i da vjerujemo da je On put, istina i život (usp. Iv 14, 6). Štovanje svetaca, rekao je sveti Ivan Pavao II., koje se ne preoblikuje u nasljedovanje, često vodi u praznovjerje i do toga da se ne cijeni sadašnje vrijeme kao dar Božji. Blaženi Augustin pak, kao svi sveci i svetice predloženi od Crkve na javno štovanje, uvijek nas pita o tome što kao krštenici činimo da promijenimo sadašnje vrijeme,

Gospodin nam je, predajući Evanđelje svojoj Crkvi, povjerio najvišu zadaću preobražavati naš grad na sliku grada Božjega, i učiniti ga čovječnim mjesto gdje vladaju mir, pravda i ljubav. Na nama krštenicima je svjedočiti Evanđelje i provoditi ga u djelo. Na nama lučeranima je sabirati iz ruku blaženog Augustina, svjedoka evangelizacije, molitve i ljubavi, da to prenosimo budućim naraštajima. Na nama je nastanjivati grad učenika Uskrsnuloga, pronalazeći temeljni poziv da budemo „kvasac“ u brašnu, „sol“ koja daje okus stvarima, „svjetiljka“ koja osvjetljava svaki hod. Želimo li biti „sinodalna Crkva“ moramo okusiti radost i ljepotu biti poput zajednice opisane u Djelima apostolskim: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao. (Dj 4, 32-35). Mjera savršenstva je ljubav. Evanđeoskoj intuiciji blaženog Augustina treba, naime, pripisati realizaciju dva važna djela ljubavi u Luceri: bolnicu „Cammarelle“ i orfanotrofij.

Život ljubavi je uvijek pečat Božjeg djela. Augustin, prosvjetljen svjetlom milosti, imao je oči da vidi potrebe i trpljenja braće. Znanjem i srcem postao je blizak onima koji su u tom vremenu bili patnici i očajni. Imao je ne samo oči samaritanca, kojima je uspio vidjeti trpljenje ljudi, nego i srce i ruke da ih stvarno uzme na sebe. Crkva se očituje kao univerzalni sakrament spasenja u svojoj sposobnosti da bude „zajednica ljubavi“. Augustine, poradi toga, nakon sedam stoljeća, nastavi i dalje osvjetljavati našu Crkvu, daj nam ponovno oduševljenje istrošiti život za druge, za opće dobro! Neka nas on nauči da je otajstvo spasenja ljubav. Neka nas jedinstvo u Crkvi, zajedništvo s Kristovim tijelom učini slobodnima, vjerodostojnima i snažnima. Blaženi Augustine, snažni i blagi oče, mudri i neustrašivi učitelju, neusporedivi pastiru, ostani i dalje s nama. Neka Božja moć, po njegovom zagovoru, zapaljuje ljubavlju naš puk Lucere danas i uvijeke. Amen.

Lucera, 3. kolovoza 2023.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...