14. srpnja 1789. nije označio samo početak Francuske revolucije. Označio je i početak obrasca koji se, u različitim oblicima, ponavlja do danas. Od rušenja kraljevskih grobnica do uklanjanja klasika iz školskih programa i rušenja spomenika – ista revolucionarna logika nastoji prekinuti vezu čovjeka s vlastitom prošlošću.
Kada je vrijeme počelo ispočetka
Revolucionari su 1793. godine zaključili da dotadašnja povijest više nema nikakvu vrijednost. Smatrali su da svijet treba započeti iznova, kao da prije njih nije postojalo ništa vrijedno spomena.
Uveli su novi revolucionarni kalendar. Godina 1792. proglašena je „Prvom godinom“, mjeseci su dobili nova imena, a tjedan je produljen na deset dana kako bi iz njega nestala nedjelja i kršćanski ritam života.
Nakon promjene kalendara uslijedio je sustavan obračun s kršćanstvom i nacionalnom baštinom. U studenome 1793. u pariškoj katedrali Notre-Dame održana je svetkovina u čast „Božice Razuma“. Kipovi su uklanjani s pročelja crkava, zvona su skidana sa zvonika, a križevi topljeni.
Posebno je simbolično bilo pustošenje bazilike Saint-Denis, tradicionalnog grobišta francuskih kraljeva. Revolucionari su razbijali stoljetne grobnice, izvlačili posmrtne ostatke vladara, bacali ih u zajedničke jame i posipali vapnom. Nije ih zanimalo blago ni umjetnička vrijednost grobnica. Cilj je bio da Francuska ostane bez svojih predaka.
Povjesničar umjetnosti François Souchal u knjizi Vandalizam revolucije ističe da je revolucionarna opsjednutost jednakošću zahvatila čak i arhitekturu. Visoki crkveni tornjevi smetali su revolucionarima jer su simbolično pokazivali prema nebu i podsjećali da postoji nešto više od čovjeka.
Revolucija ne ruši samo spomenike
Nisu stradali samo simboli nego i ljudi. U rujnu 1792. razjarena je rulja provalila u pariške zatvore i tijekom nekoliko dana ubila oko 1300 zatvorenika. Potom je svakodnevno radila giljotina, neumorno i sustavno.
U pokrajinu Vandeju, gdje su seljaci ustali u obranu vjere i kralja, revolucionarna vlast poslala je zloglasne „paklene kolone“. U okolici Nantesa zarobljenici su masovno utapani u rijeci Loire. Desetci tisuća ljudi izgubili su život samo zato što nisu htjeli odbaciti svoju vjeru i svoju tradiciju.
Pravi slogan Francuske revolucije nije bio samo „Sloboda, jednakost, bratstvo“, nego „Sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt“.
Današnji obračun s tradicijom
Današnji ideološki nasljednici jakobinaca više nemaju giljotinu, ali raspolažu drukčijim sredstvima. Jedno od njih jest sustavno potiskivanje kulturne baštine iz obrazovanja.
Nova pravila za poljske škole, koja stupaju na snagu s početkom nove školske godine, znatno smanjuju broj obveznih lektirnih djela. Naglasak se prebacuje na izborne sadržaje, suvremenu književnost i reportaže, dok se klasična djela često svode na nekoliko izdvojenih ulomaka.
Takve promjene obrazlažu se većom slobodom nastavnika i prilagodbom interesima učenika. Kritičari, međutim, upozoravaju da je riječ o postupnom napuštanju kulturnog kanona i odgoju generacija kojima će dubinsko čitanje postati strano.
U vremenu društvenih mreža i kratkih videosadržaja učenici se sve više udaljavaju od vlastite književne tradicije, a umjesto zahtjevnijih djela nude im se sadržaji prilagođeni kratkoj koncentraciji.
Brisanje autora koji ne odgovaraju
Slični procesi vidljivi su i na Zapadu.
Nakladnik Puffin 2023. godine objavio je izmijenjena izdanja knjiga Roalda Dahla. Iz tekstova su uklonjene riječi poput „debeo“, „ružan“ ili „lud“, a brojni opisi likova prilagođeni su današnjim ideološkim standardima.
Na udaru se našla i autorica serijala o Harryju Potteru, J. K. Rowling. Zbog svojih stavova o rodnoj ideologiji izložena je višegodišnjoj kampanji javnog linča. Njezine su knjige pojedini aktivisti javno spaljivali, a u nekim je sredinama i samo spominjanje njezina imena postalo nepoželjno.
Sličnu je sudbinu doživio i glumac Mel Gibson. Nakon svojih kontroverznih izjava praktički je bio uklonjen iz filmske industrije na gotovo cijelo desetljeće. Bez sudske presude i bez mogućnosti obrane bio je obilježen i isključen iz javnog života.
U svim tim slučajevima obrazac je isti: ne pobija se argument, nego se uklanja osoba. Ne raspravlja se o riječima, nego se govorniku oduzima pravo da ih izgovori.
Rušenje spomenika
Ponekad se ideološki obračun vraća i fizičkom uništavanju simbola.
Tijekom 2020. godine u Kaliforniji je srušen spomenik franjevcu Juníperu Serru, utemeljitelju prvih katoličkih misija na tom području. Kip je bio išaran bojom, srušen užadima, gažen i pljuvan.
Na meti su se našli i brojni spomenici Kristoforu Kolumbu. U Bostonu je kipu odrubljena glava koja je ujutro pronađena na kamenim pločama pokraj postolja. U Richmondu je drugi Kolumbov spomenik srušen, zapaljen i bačen u jezero.
Takvi prizori podsjećaju na metode Francuske revolucije.
Oštrica. Vatra. Voda.
Isti elementi koji su nekoć služili obračunu s ljudima danas služe obračunu sa simbolima i poviješću.
Oholost koja sudi prošlosti
Iza nasilja Francuske revolucije i suvremenih pokušaja brisanja kulturne baštine stoji ista oholost. To je uvjerenje da je današnji čovjek moralno nadmoćan svim prethodnim naraštajima te da ima pravo suditi prošlosti, uklanjati njezine simbole i prekrajati njezino nasljeđe.
Zato 14. srpnja ne bi trebalo promatrati samo kao datum pada Bastille, u kojoj se toga dana nalazilo tek sedam zatvorenika. Taj datum može poslužiti i kao upozorenje kamo vodi želja da se svijet započne ispočetka.
Zaustaviti sat nije teško. Mnogo ga je teže ponovno ispravno pokrenuti.