U Bosni i Hercegovini odvija se jedna od najvećih poslijeratnih kriza, a ona korespondira s aktivnim pregovorima oko reforme Izbornog zakona koji se odvijaju pod patronatom američkih i EU diplomata. Njemački „Die Zeit“ nedavno je govorio i o mogućnostima izbijanja novoga rata.
Aktualna kriza započela je krajem srpnja. Tada su predstavnici političkih stranaka iz tzv. Republike Srpske, na prijedlog Milorada Dodika, odbili sudjelovati u radu državnih institucija – Parlamentarnoj skupštini BiH, Vijeću ministara i Predsjedništvu BiH.
Razlog je bila odluka bivšega visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH koje negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca smatraju kažnjivim. Osim blokade institucija uslijedile su ponovno najave o secesiji, ali i o formiranju vlastitih oružanih snaga. U tzv. Republici Srpskoj Hrvati su etnički očišćeni u vrijeme rata, posebno na području Posavine, a kasniji povratak bio je ciljano zaustavljen.
U Federaciji BiH nastavlja se politička majorizacija hrvatskog korpusa. Bošnjački čelnik Bakir Izetbegović naziva ih manjinom, svaki iskaz hrvatskog nezadovoljstva izjednačava s „udruženim zločinačkim pothvatom“, prijeti im vojnim rješenjem i „prijateljima iz svijeta“. Takvu politiku podupiru sve bošnjačke stranke bez iznimke.
Aktualni pregovori o izmjeni Izbornog zakona odvijaju se pod pokroviteljstvom Washingtona i Bruxellesa, no oko BiH se već dugo lome interesi i drugih zemalja, od Rusije, Kine i Njemačke do Turske, Irana i Saudijske Arabije.
26. godina nakon Daytona BiH je i dalje udžbenički primjer propale države u kojoj se ponovno kao i u prosincu 1995. pripovijeda o istim problemima. Malo se toga promijenilo osim što je zemlju napustio veliki broj ljudi.
Bez inozemne pomoći i bez federalne jedinice
Kao najmalobrojniji narod, Hrvati u BiH nalaze se u iznimno teškoj situaciji, razapeti između secesionističkih tendencija Banje Luke i unionističkih planova Sarajeva. Za razliku od Srba i Bošnjaka, bosanskohercegovački Hrvati nemaju saveznike u snažnijim inozemnim centrima moći.
Nekada katolička Europa nema niti najmanje razumijevanja za hrvatski faktor u toj državi koji je jedini istinski prozapadno orijentiran.
Za razliku od Srba i Bošnjaka, Hrvati nemaju ni svoju federalnu jedinicu. Federacija BiH samo je formalno bošnjačko-hrvatska, a u stvarnosti je poluga bošnjačkih interesa. No Sarajevo se ne miri ni sa sadašnjim stanjem, nego želi Hrvate i formalno pretvoriti u nacionalnu manjinu. To je prvi korak, a onda bi uslijedilo nametanje tzv. građanskog modela na razini cijele države.
Ima li Bosna i Hercegovina, takva kakva jest, budućnost? Može li višenacionalna država u kojoj se želi politički dekapitirati jedan narod opstati?
U situaciji tektonskih lomova globalne geopolitičke scene postoje li rješenja koja će spriječiti crni scenarij za Hrvate u Bosni i Hercegovini?