Srijeda, 17. travnja 2024.

Lijevi mediji relativiziraju istinu o Stepinčevoj borbi protiv nacionalsocijalizma

Prije nekoliko dana na portalu index.hr objavljen je članak „Na državnoj maturi ateizam prozvali nacizmom. Stepinac im je borac protiv nacizma“ u kojem se želi relativizirati uloga blaženog kardinala Alojzija Stepinca u borbi protiv nacionalsocijalizma. Propitivanje uloge kardinala Stepinca “nadahnuto“ je jednim pitanjem postavljenim na ispitu iz izbornog predmeta (vjeronauka) na ovogodišnjoj Državnoj maturi.

Pitanje glasi: „Kako se zove hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata postao simbolom otpora ateističkim sustavima nacizmu i komunizmu?“. Točan odgovor na pitanje je Alojzije Stepinac.

Što je problematično u pitanju? Autor članka ističe dvije problematične teze:

(1) „pitanje podrazumijeva da je nacizam bio ateistički sustav“;

(2) „veći problem revizionizam koji Stepinca proglašava neprijateljem nacizma“.

Autor zaključuje svoju tezu tvrdnjom:

„Alojzije Stepinac, kojeg je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim, u vrijeme NDH održavao je bliske odnose s ustaškim vlastima“.

Razmotrimo navedene premise i zaključak.

(1) Nacizam je bio ateistički sustav

U prvoj premisi autor tvrdi, na temelju pitanja iz državne mature, da nacizam nije bio ateistički. Nacizam, ili ispravnije rečeno nacionalsocijalizam, nije zakonima regulirao njemačko društvo kao ateističko, ali se u svojoj formi postupanja i provođenja ideologije nije razlikovao od komunističkih (ateističkih) sustava.

Ideologija nacionalsocijalizma bila je personifikacija socijalnog darvinizma, točnije prirodne selekcije, na čelu s vođom (Führerom). Kršćanstvo je u tako izmijenjenom vrijednosnom sustavu trebalo s vremenom nestati, ali za vrijeme vladavine nacista (1933. – 1945.) nije bilo moguće uvesti reformiranu, ili kako bi nacistički ideolozi rekli “pročišćenu“, neopogansku “religiju“ s elementima raznih istočnih filozofija. Nacistički ideolozi nisu uspjeli provesti dekristijanizaciju Njemačke zbog ratnih okolnosti.

Nadalje, Katolička crkva, ali i određene protestantske denominacije, kao autonomna institucionalna religija koja ne proizlazi iz države, doživljena je u javnom mnijenju kao neprijatelj “čiste germanske“ nacije. Slično kako je u Sovjetskom Savezu tretirano pravoslavlje – Sovjeti su u prvih pet godina po dolasku na vlast ubili 28 episkopa i preko tisuću svećenika, tako je i u nacionalsocijalizmu tretirano katoličanstvo.

Razlika je u tome što su nacisti, poučeni primjerom komunista, odlučili da neće ubijati crkvene velikodostojnike i klerike, nego će ih slati u koncentracijske logore – u Dachau je bilo zatvoreno 2 579 vjerskih službenika od kojih je 95% bilo katoličkih svećenika – da ne bi došlo do pobune. Osim zatvaranja klerika, nacisti su provodili ateizaciju društva zabranom križeva u učionicama (1936.), cenzurom i ukinućem katoličkog tiska (1941.), zatvaranjem katoličkih socijalnih i obrazovnih ustanova (već od 1933.).

Neki će, bez obzira na ove moje riječi, ponoviti uvriježenu tezu o nacističkom promicanju “neopoganske“ religije, ali zapravo su nacisti promicali kult vođe kao i komunisti. Jedina je razlika u tome što je Staljin za vrijeme skupova pljeskao s proletarijatom, a Hitler bi pompozno slušao zvuk pljeskanja zaluđenih sljedbenika. On nije bio dio naroda kao Staljin, nego božanstvo za njemačku rasu. Stoga postavljeno pitanje može biti opravdano ako promatramo praktično djelovanje nacionalsocijalista.

(2) Veći (je) problem revizionizam koji Stepinca proglašava neprijateljem nacizma

Prva premisa ima svoje utemeljenje u pravu, ali to ne prati i drugu premisu. U drugoj premisi tvrdi se da revizionizam proglašava Stepinca neprijateljem nacizma. Ne proglašava ga revizionizam, nego svjedočanstvo njegova života.

Blaženi Stepinac snažno se odupirao nacističkoj strahovladi i rasnim zakonima na području Hrvatske, a kasnije će to potvrditi Kongregacija za kauzu svetaca dopuštajući beatifikaciju (3. listopada 1998.) i zagrebački Županijski sud (22. srpnja 2016.) potvrđujući poništenje presude montiranog suđenja protiv kardinala Stepinca. Sudac Turudić je to opisao sljedećim riječima nakon poništenja presude: „Cilj je bila osveta kardinalu Stepincu, moralna diskvalifikacija njega i Katoličke crkve“.

Postoji i problem s riječju revizionizam korištenoj u drugoj premisi. Navedena riječ označava pokušaj mijenjanja postojećeg stanja i koristi se u raspravama o strujama unutar radničkoga pokreta potkraj XIX. stoljeća. Ako je autor članka već htio dovesti u pitanje utvrđeni historijski sud o Stepincu, onda je trebao koristiti primjereniji pojam revizija.

Argumente protiv Stepinca temelji, citiram, na tezi da je „nadbiskup Stepinac s oduševljenjem dočekao proglašenje NDH te u svojim objavama slavio ustaške vođe“. Dokaze za „oduševljeno dočekao“ i „u svojim objavama slavio“ nema iz historijskih dokumenata. Riječ je o klasičnom poimanju stvarnosti iz svijeta ideja. Koliko je Stepinac “slavio“ ustaške vođe pokazuje pismo upućeno poglavniku Anti Paveliću zbog nepravednog ubijanja Srba u Glini. Pismo je napisano samo mjesec dana (14. svibnja 1941.) nakon uspostave NDH.

Koliko je “slavio“ druge ustaške vođe pokazuju pisma poslana Andriji Artukoviću u proljeće 1941. zbog zvjerskih zločina nad Hrvatima, Srbima i Židovima. Tko se tada u Hrvatskoj usudio dignuti glas protiv zločina? Zar je potrebno spominjati njegovu glasovitu homiliju održanu na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942., u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj u kojoj je osudio nacističke rasne zakone? Koliko se tada javnih osoba, ali i vjerskih službenika, usudilo tako jasno govoriti protiv rasnih zakona u NDH i Njemačkoj?

Druga premisa je isto tako pogrješna jer se ne koristi argumenti, nego autor zvuči kao tužitelj Jakov Blažević kada je čitao optužnicu protiv Stepinca. Revizionizam bi bio u slučaju da je Stepinac podržavao nacionalsocijalizam pa Crkva i država žele napraviti reviziju historije, kao što sada u Srbiji čine SPC i državne institucije za četničkog koljača Dražu Mihailovića.

Zaključak: Alojzije Stepinac u vrijeme NDH održavao je bliske odnose s ustaškim vlastima

Što to znači? Autor ne poznaje terminologiju koju koristi za pisanje ovog pamfletskog teksta. Riječ „bliski odnos“ odnosi se na odnos s prijateljima, članovima obitelji, ženom… Stepinac je kao predstavnik, primas Crkve u Hrvata, morao razgovarati s vlasti koja je tada upravljala Hrvatskom, ali nije s njima bio u dobrim odnosima. Imao je s tadašnjim predstavnicima vlasti formalne odnose radi skrbi za katolike, ali i radi brige za progonjene Hrvate, Srbe, Židove…

I kada ne postoje drugi argumenti, onda se doda, kao u ovom tekstu, slavna rečenica: Stepinac je bio “ustaški vikar“. Pri tom se zaboravlja da je u toj vojsci bilo mnoštvo katolika kojima je trebala duhovna skrb, a Stepinac je službeno imenovan za vojnog vikara, tj. vojnog biskupa za redovitu hrvatsku vojsku, a to su bili domobrani.

Zaključak, kao i premise, počiva na pogrješci i stoga je neispravan. Ovim putem ljubazno preporučujem autoru članka da pročita historijske izvore prije nego napiše novi tekst o kardinalu Stepincu.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...